… da treba sve staro razoriti pa početi iznova – po njihovu.  Najopasnije su zablude neukosti. Zablude nečitanja. Zablude površnih znanja.

Treba čitati. O svemu je već netko razmišljao, sve je već netko zapisao. Ne moramo se složiti s onima prije nas, ali moramo pročitati i promisliti njihove idje prije nego li si uzmemo slobodu problematizirati i procjenjivati.

Zahvaljujući internetu i knjigama koje se mogu skidati u .pdf formatu, genijalne ideje cijele dosadašnje pismenosti čovječanstva ponuđene su nam na dlanu. Toliko ih je da svi naši životi zajedno nisu dovoljno dugi da ih proučimo i odaberemo one od kojih vrijedi krenuti u rješavanju novih problema.

Svi ponavljaju mantru da informatičko doba traži nove oblike nastave i učenja. OK, traži. Ali kad pitaš kakvi su to novi oblici nastave o kakvima dosad nikad nitko nije govorio … nastane zbunjola. Pomiješaju se lončići: svi počnu govoriti o uporabi nove tehnologije, a ne o novoj ideji nastave. A recepata postoji bezbroj, treba ih samo otkopati i proučiti.

Tko će se normalan baciti na proučavanje dvjestotinjak i više godina starih zapisa njemačkoga filozofa i pedagoga Friedricha Herbarta da odgovori na pitanje o novim oblicima nastave i učenja? O, ima i takvih! Njegov zemljak, a naš suvremenik, pedagog Herbert Gudjons, iskopao je Herbartove prastare ideje. I gle čuda: suvremene su, primjenjive, kao da su jutros pisane za potrebe nekog novog kurikuluma.

Nastava se mora zasnivati na stalnom produbljivanju i osvješćivanju znanja. Učenje se odvija prema ova četiri stupnja nastave:

• Stupanj jasnoće. Učenik mora jasno razumjeti o čemu se radi, mora imati jasnu predodžbu o objektima proučavanja (zornost), mora ih percipirati (npr. kad učimo o jabuci ne govorimo općenito: „jabuka je dobra za zdravlje“; na početku je gledamo, njušimo, predočujemo je, nabrajamo njene zapažene karakteristike, tumačimo je tako da je razlažemo na sastavne dijelove itd.).
• Stupanj asocijacije. Najprije treba još izolirane dijelove spojiti, udružiti u cjelinu (npr. kora, meso, koštice – nastaje cjelina „jabuka“ i povezuje se sa sličnim dijelovima drugog voća). Bitno je da učenik može novo znanje (naučeno o jabuci) povezati sa starim znanjem (koje još voće ima slične karakteristike i dijelove).
• Stupanj sustava. Znanje se poopćava, generalizira i dovodi u red. Sve naučeno se sistematizira (npr. hijerarhijski prikaz znanja ili mentalne mape). (npr. naučeno voće prema istim dijelovima svrstamo u određene skupine voća; jabuka, kruška, dunja, … pripadaju skupini jezgričavog voća)
• Stupanj metode. Ovakvu metodu (postupke) učenja dalje primjenjujemo – na isti način učimo nove stvari (npr. postupak učenja o jabukama primjenjuje se na drugo voće; na isti način učimo o orasima ili bilo kojem drugom voću).

Nema učitelja danas koji se ne bi složio da je to dobro razmišljanje o stupnjevima nastave i učenje…. Ali u praksi se često događa da učenici ne stignu ni do najnižega stupnja, stupnja jasnoće… jer ih dotad već zatrpamo brdima podataka koje moraju zapamtiti (ali ne nužno i razumjeti) – to je ono zloglasno, neplodno, „školsko“ znanje, učenje za ocjenu. Umjesto da ih dovedemo do toga da sami grade asocijacije i sustave, mi im ih – zamotane u blještavo ruho novih tehnologija –  nudimo gotove. A stupanj metode? Osposobljavamo li doista djecu za to da sutra budu sposobna sama učiti i nastave radosno učiti cijeloga života?

Čovjek ima pune ruke posla (i puna usta gorčine) ako ga sile da svakoga dana iznova otkriva toplu vodu. Ispada da je lakše ponovno izmišljati izmišljeno nego zaroniti u knjige, promisliti stare ideje, razraditi tih, kreativno se poigrati njima, prilagoditi ih, prenamijeniti i primijeniti… Htjedoh reći: Gubimo li vrijeme neprestano izmišljajući toplu vodu, nemamo vremena u njoj uživati… čitajući pritom neku dobru knjigu.

Piše: Dinka JURIČIĆ