Često nismo ni svjesni koliko zapravo robujemo svojim predrasudama, emocijama, navikama, tuđemu mišljenju, želji da se svidimo drugima… i koliko sva ta naša mala, nevidljiva ropstva utječu na način na koji živimo, krugove u kojima se vrtimo kao u zamkama.

Prva je reakcija na ovakav uvod obično obrambena: mislim da se priča ne odnosi na mene, odbijam i nagovještaj pomisli da nečemu robujem. No, razmislim li ipak na trenutak, shvatim da tim mojim vjerovanjem upravlja – predrasuda u koju sam se zatvorila.

Događa nam se katkad da na neki izazov prvo reagiramo emocijama, bez razmišljanja, onako kako nam se u tom trenutku čini ispravnim, a kasnije… kad razmislimo… gorko se pokajemo. Prekasno. Takvom smo reakcijom možda povrijedili sebe ili druge pa se nerviramo, ne možemo noću mirno spavati… Dogodi se. Ali ako nam se to ponavlja, stalno događa… znači da ne upravljamo svojim emocijama, nego im robujemo.

A što je s navikama? Što je sa satima provedenima pred raznim ekranima, na društvenim mrežama ili uživo na kavama? Što je s prejedanjima, odugovlačenjima, kašnjenjima, nerviranjima zbog nečega na što ne mogu utjecati, fizičkim neaktivnostima, raznim vrstama sitnih poroka i ovisnosti koje nam nagrizaju i zdravlje i džepove? Ima li tko od nas stvarno slobodan od toga?

Što me to priječi da se ne pobunim zbog nepravdi ili gluposti koje možda ne pogađaju izravno mene, ali zbog čijih posljedica svi trpimo? Zašto idem linijom manjeg otpora, šutim, pustim da uljuljaju moju savjest, operu mi mozak, ne želim vidjeti, ne želim čuti, ne želim razmišljati… gledam svoja posla? Zašto unaprijed naivno povjerujem nekom proizvodu, ideji, osobi, pokretu, sekti, političkoj stranci… da će riješiti moje probleme i učiniti me sretnijom? Zašto se ubijam od posla dokazujući koliko mogu i znam ljudima koji to uopće ne cijene i kojima zapravo nije stalo do mene? Zašto dopuštam sebi da se previše brinem i pametujem, a premalo se smijem?

Čini mi se da se odgovor na sva ta pitanja nekako vrti oko krhkoga samopouzdanja. Nemam goreg neprijatelja od same sebe, ako vjerujem da nisam zaslužila da mi bude bolje, da nisam dovoljno dobra da bih nešto učinila i promijenila. Gadan problem sa samopouzdanjem jest taj da nam ga svi mogu nagrizati, slabiti i rušiti, a jedino ga mi sami možemo graditi. Zvuči bolno, ali je istinito: sama sam odgovorna za svoje samopouzdanje. Sama se moram potruditi naučiti kako ga steći.

Samopouzdanje je oslobađajuće: daje nam hrabrosti odbacivati nebitno, odabirati vrijedno, postavljati svoje prioritete, sanjati velike snove, putovati u nepoznato, osmisliti i odrediti sebi i drugima smisleniji život… živjeti svoju avanturu. Samopouzdanje je naš najmoćniji alat. Oni koji ga nauče koristiti slobodni su i uspješni u svemu čega se late… Zato doista vrijedi zasukati rukave i marljivo raditi na sebi – najvažnijem projektu u svom životu.