Inicijalna je ideja javnog polijevanja kantom ledene vode bila humanitarnoga karaktera: prikupljanje sredstava za istraživanje ALS (amiotrofične lateralne skleroze, još uvijek neizlječivog neurološkog stanja koje prouzrokuje smrt motoričkih neurona). Ali epidemija polijevanja kantom ledene vode, kao što to često biva s epidemijama, izmakla je kontroli i začas se proširila svijetom, a ljudi su milijunima ledenih i mokrih videa dokazivali kako su prihvatili izazov.

Dakako, to više nije imalo baš nikakve veze s  ALS-om nego s pomodnim trendom i zafrkancijom.

Takvu ideju koji se primi, prenosi i umnožava šireći se oponašanjem s osobe na osobu u društvu, oxfordski biolog Richard Dawkins nazvao MEM. Dawkins u knjizi  Sebični gen zapravo govori o genima kao sebičnim replikatorima, a selektivno preživljavanje bića koja se umnožavaju smatra temeljnim načelom svakog života, bilo gdje u svemiru. Tek na samom kraju knjige to načelo prenosi i na kulturu: funkcija koju u biologiji ima GEN, u kulturi ima MEM. Sve vještine i navike koje smo preuzeli od drugih su memi. Mem je sve što se primi i prenosi s mozga na mozak i tako se umnožava: običaji, ceremonije, mode u odijevanju, trendovi u prehrani, stanovanju, arhitekturi, ideje u politici, religijama, tehnologijama, krilatice, melodije, sve riječi koje znamo, sve priče koje pričamo… 

A sad dolazimo do opako klizavog dijela! Veli Dawkins da se memi ponašaju kao nametnici koji zaraze domaćina i u njemu počnu voditi svoj život… Zaraziš se memskom epidemijom polijevanja kantom ledene vode i ta te zaraza drži nekoliko mjeseci druge polovine 2014. godine i – prođe. Mogli bismo reći da je to bila bezazlena epidemija: uglavnom nije izazvala štete i brzo je prošla. Ali što je s epidemijama memskim nametnicima koji se trajno nastane u nama, promijene nas i i počnu upravljati našim ponašanjima, a da toga uopće nismo svjesni?

Razmislimo samo o memskoj epidemiji plićine. Kakva je to epidemija? Sljedbenička i navijačka: zaražena osoba živi u crno-bijelom svijetu i reagira vođena porivima, a ne razumom. Svijet joj je podijeljen na dobre naše i zle njihove. Naše obožava, bez preispitivanja ih oponaša, prihvaća sve što vjeruju, žestoko brani i hvali sve što čine. Njihove mrzi, sve njihovo je pokvareno, nazadno, lopovsko, urotničko, svatko tko ih sluša ili se s njima druži  je neprijatelj… Osim tog ozbiljnog percepcijskog poremećaja, zaražena osoba ima i ozbiljnih komunikacijskih problema: ne zna čuti jer je nesposobna razlučiti činjenice od interpretacija. Ne zna ni razgovarati: u razgovoru napada osobu, a ne problem, ne zna argumentirati, ali zna popljuvati.

Zahvaćeni epidemijom plićine postaju prava napast na društvenim mrežama: zasipaju nam inboxe svojim forvardušama. Uglavnom ne čitaju postove, ali navijački i komentiraju – komentare. Zavirite li na njihov zid, ondje ne nalazite ništa osim selfića, reklama, nagradnih igara, katkad malo instant-filozofije i copy paste savjeta…

Zahvaćeni epidemijom plićine ne uče, a svoju pirodnu radoznalost koriste samo da bi voajerski zavrivali u tuđe živote, imitirali ih ili se naslađivali njihovim nevoljama… Čitaju samo ono što u najavi ima udice na kojima piše: jezivo, skandalozno; ne biste vjerovali… Ne kupuju ono što im treba, nego ono na što su nagovoreni. Jedu ono što su ih uvjerili da je bolje od onoga što im se sviđa. Ne znaju tko su: ono su što ih uvjere da trebaju biti. Najjednostavnije ih je prepoznati po tome što očajnički žele nalikovati jedni drugima…

Kad bi tko tražio da sastavimo popis najopasnijih ljudskih ponašanja i navika, vjerojatno nitko od nas ne bi na prvo mjesto stavio sljedbenike i navijače. Ali razmislimo li malo, zagrebemo li površinu naših najgorih međusobnih nesporazuma, sukoba, ratova… otkrit ćemo plićinu: prirodno stanište sljedbenika i navijača. Memska epidemija sljedbeništva i navijanja širi se svijetom…  Kako da se zaštitim? Kako da odgojim djecu koja neće oponašati padajući u kolektivne zanose ili u kolektivna iskušenja… pred novim ruhom gologa cara?

Piše: Dinka JURIČIĆ