… s rješenjem i ljutimo se sami na sebe što ga ne znamo pronaći. U stvarnome životu, međutim, obično nema čarobnih rješenja, ali nema ni puno problema koji su nerješivi.

Prozujala su prva dva tjedna nastavne godine, a već nam se na trenutke čini da će se ono što smo ljetos danima planirali raspucati po šavovima: učenici naprosto ne reagiraju onako kako smo očekivali.Ono na što smo sa sigurnošću računali, što je s prošlim generacijama klizilo lako kao po loju, s ovom novom naprosto – ne ide. I što sad? Krenemo li u potragu za rješenjima pitanjima KAKO (riješiti) i ŠTO (promijeniti), odgovori do kojih dođemo bit će najčešće tek hrpa više ili manje dobrih zakrpa za saniranje posljedica. Pođimo, dakle, od pretpostavke da nema krivih odgovora, samo krivih i nepostavljenih pitanja.

Zašto radim to što radim, ovisi o tomu što želim dobiti na kraju. A koliko uspješno radim to što radim, ovisi o tomu razumiju li oni s kojima radim zašto to radimo i jesu li spremni surađivati. Pogledajte ove polazišne pretpostavke na slici i pokušajte se pozicionirati. Što god odaberete, dobro ste odabrali.

Pitanje je, međutim, jesu li se tako pozicionirali i vaši učenici i njihovi roditelji. Ako oni misle da je škola mjesto gdje se sve mora naučiti, bunit će se protiv većine domaćih zadaća, projekata, čitanja lektire, svega što bi učenik trebao raditi u svoje dragocjeno slobodno vrijeme. Misle li, pak, da je škola tek mjesto gdje trebaju pokupiti informacije da bi kod kuće učili,  nastavu će doživljavati kao gubljenje vremena, davež informacijama do kojih je brže doći googlanjem ili prelijetanjem videa na Youtubeu. Imat ću prolema s njihovom nemotiviranošću,  nedostatkom koncentracije, disciplinom na satu, izostancima…  

Misle li učenici i roditelji da je učenje priprema za nastavak školovanja, progonit će me zahtjevima za peticama, prigovarat će da postavljam previsoke (ili preniske) kriterije i da moje ocjene nisu pravedne. Vjeruju li, pak, da škola treba pripremiti za život, gunđat će protiv pretrpanih planova i programa, prevelike satnice, premalo slobode i razgovora… i bunit će se što moraju učiti hrpe nepotrebnih stvari koje nemaju baš nikakve veze sa stvarnim životom.

ZAŠTO je zlatno pravilo za početak svakog planiranja. Počinjem od kraja, od onoga što želim dobiti na kraju. Ako dobro iskomuniciram svoje ZAŠTO s učenicima i roditeljima, lako ćemo se dogovoriti oko odgovora na pitanja KAKO i ŠTO. Ali ako roditelji i učenici ne znaju ili ne prihvaćaju moje ZAŠTO, cijele ćemo godine jedni druge toliko iscrpljivati ratujući oko KAKO i ŠTO da nam  neće ostati ni snage ni volje – surađivati.

Piše: Dinka JURIČIĆ