DRUGI DIO – LIKOVNE TEHNIKE – Crtačke tehnike | Ako postoji nešto što učenici (i poneki učitelji) s početka školske godine osobito vole, onda je to kupnja novoga školskog pribora. Između mirisa novih bilježnica, pernica i udžbenika, posebno mjesto uvijek zauzima miris novoga likovnog pribora. Vodene boje, tempere, pastele, flomasteri, plastelin…

Sve izgleda primamljivo i obećava mnoge kreativne sate stvaranja. No, vrlo brzo postaje jasno da sam likovni pribor nije dovoljan. Jednako kao što posjedovanje nekog instrumenta ne znači da znamo svirati, tako ni puna torba likovnog pribora ne znači da znamo iskoristiti njegove mogućnosti. Upravo zato važno je upoznati različite likovne tehnike i razumjeti njihove različitosti.

U razredu

Učitelji nastavu organiziraju na različite načine. Neki učitelji imaju dovoljno prostora u učionicama, pa učenicima daju upute da sav likovni pribor spreme u likovnu kutiju i donesu u školu gdje tako pripremljen ostaje u razredu tijekom cijele godine. Drugi zbog različitih razloga ne žele da učenici nose likovne kutije u školu, nego im daju upute što treba pripremiti za svaki pojedini sat likovne kulture. Bila sam u obje situacije i moram biti iskrena, ova mi se druga pokazala kao mnogo bolja opcija. Bez obzira na način organiziranja rada, jedno je zajedničko – gotovo svaki učenik tijekom školovanja susrest će se s istim osnovnim likovnim tehnikama.

Piše: Sanja ŽUPAN, učiteljica mentorica u OŠ dr. Ante Starčevića, Zagreb

Ono što bih svakako preporučila roditeljima jest sljedeće – nemojte kupovati gotove likovne kutije.  

Istina, u njima se nalazi sve (ili gotovo sve) što učitelji traže za sat likovne kulture, ali ako vi pred dijete odjednom stavite gotovi proizvod, punu kutiju svega, vrlo je velika vjerojatnost da ono neće ni pogledati što to sve unutra ima. A da i ne govorim da neće na satu znati prepoznati svoj pribor jer će imati isti kao i pola razreda. Zato je uvijek bolje da učenik sam sudjeluje u odabiru i kupnji, ne samo likovnog nego i pribora za školu općenito.

Što su uopće likovne tehnike?

Kad smo kao studenti na Učiteljskom fakultetu polagali kolegij Metodika likovne kulture, jedno od prvih znanja koja smo morali usvojiti bila je razlika između likovnih područja, likovnih tehnika i likovnih materijala.

LIKOVNE TEHNIKE najčešće razvrstavamo u četiri osnovna područja: crtačke, slikarske, grafičke i kiparske.

Svako područje obuhvaća različite načine izražavanja odnosno niz materijala i pribora kojima stvaramo likovno djelo. Olovka, ugljen, kreda, tempera, akvarel, tuš ili kolaž-papir samo su neki od materijala koji učenicima otvaraju mogućnost istraživanja i izražavanja na različite načine.

Najčešća pogreška koju radimo jest da učenicima ponudimo samo jednu mogućnost rada. A djeca nisu jednaka. Netko će se najbolje izraziti olovkom, netko pastelom, netko glinom, a netko će tek uz temperu otkriti koliko zapravo voli stvarati.

Upravo zato vrijedi upoznati što više različitih tehnika i dopustiti učenicima da pronađu onu u kojoj će se osjećati uspješno. Time ne razvijamo samo njihove likovne vještine nego i samopouzdanje, ustrajnost, spremnost za istraživanje i eksperimentiranje, kao i spremnost na prihvaćanje pogrešaka.

Mnogi učitelji osjećaju određenu nesigurnost kad je riječ o likovnoj kulturi. Katkad taj osjećaj proizlazi upravo iz nedovoljnog poznavanja pojedinih likovnih tehnika. Da bismo učenicima olakšali upoznavanje i stvaranje određenom likovnom tehnikom, bilo bi dobro kad bi se i učitelj osjećao dovoljno slobodno da pokaže cjelokupno bogatstvo različitosti koje kriju određene tehnike.  

Učitelj ne mora biti akademski slikar da bi uspješno vodio sat likovne kulture. Dovoljno je biti spreman zajedno s učenicima istraživati, postavljati pitanja, isprobavati i učiti. Upravo tada nastaje ozračje u kojemu ni učenici ni učitelj ne osjećaju strah od pogreške, nego radost stvaranja.

To je ono što mene osobno najviše veseli u nastavi likovne kulture.

U sljedećoj tablici pogledajte (i ponovite) koje sve likovne tehnike možemo proučavati u razredu sa svojim učenicima.

Crtačke tehnike

Crtanje je jedan od najpristupačnijih oblika umjetničkog izražavanja. Dovoljan je komadić krede na pločniku, grafitna olovka ili ugljen na papiru i već nakon nekoliko poteza nastaje vidljiv trag.

Jednom crtom možemo zabilježiti ideju, ispričati priču, prikazati osjećaj ili uhvatiti trenutak koji želimo sačuvati od zaborava.

Kakva god bila prigoda, crtanje je nesumnjivo početak svega. Upravo zbog toga, mnogi moji kolege započinju nastavu likovne kulture upravo – crtanjem. Gotovo svaki umjetnik, prije nego što posegne za bojom, najprije posegne za olovkom. Skica je prvi korak prema slici, skulpturi, ilustraciji ili arhitekturi. Ona nije konačan cilj, nego početak svakoga kreativnog procesa.

Ni u školi nije ništa drukčije. Mnogi učitelji nastavu likovne kulture započinju upravo crtačkim tehnikama. Razlog nije samo njihova jednostavnost i dostupnost nego i činjenica da učenicima omogućuju brzo izražavanje ideja bez složene i dugotrajne pripreme. Osim toga, crtanje razvija opažanje, koordinaciju oka i ruke, finu motoriku, koncentraciju i sposobnost vizualnog razmišljanja – vještine koje će učenicima koristiti daleko izvan učionice likovne kulture.

Neki smatraju da je olovka prejednostavna, ali ona je zapravo savršena.

Umjetnik ima potpuni nadzor nad crtom koju nacrta jer se ona vrlo lako može nacrtati, popraviti, u krajnjemu i obrisati pa ponovno nacrtati. Uz vrlo mali trud može biti mekana ili oštra te je upravo zato izvrsna za početne sate likovne kulture.

Treba uvijek imati na umu, kada djeca (i odrasli) slikaju neki određeni motiv i kad ga naslikaju do kraja i nisu zadovoljni jer „nešto ne štima”, uglavnom je najveći razlog to što skica nije bila dovoljno dobro razrađena. Zbog toga uvijek preporučujem prvo napraviti jasnu i detaljnu skicu, a tek nakon razrade krenuti na daljnje slikanje. Ako se crta olovkom, treba znati da je olovka crtački materijal s najvećim rasponom tonskih izražajnih mogućnosti.

Razlikujemo tvrde (H) i meke (B) olovke. Broj koji slijedi iza slova označava stupanj tvrdoće ili mekoće olovke. Iza H olovaka veći broj znači veću tvrdoću (npr. H, H2, H3…), a iza B broj označava veću mekoću (npr. B, B2, B3…). Srednja vrijednost kojom se najčešće koristimo za pisanje označena je kao HB. Iako i ostale crtačke tehnike imaju svoju čar, olovka ipak zauzima posebno mjesto u ovoj kategoriji.

Od crtačkih tehnika, uz olovku, najradije biram rad tušem i ugljenom. Oboje imaju svoje posebne karakteristike.

Ugljen je jedan od najstarijih crtačkih materijala. Ako niste znali, proizvodi se žarenjem vrbovih, lozinih ili drugih grančica na visokoj temperaturi u hermetički zatvorenim posudama. Tijekom tog procesa drvo se pretvara u ugljen, ali štapići ostaju cijeli i spremni za uporabu kao crtački medij. Iako se može koristiti na različitim površinama, za crtanje ugljenom u razredu potrebno je imati hrapaviji papir jer se čestice ugljena lakše zadržavaju na njegovoj površini.

Zbog svoje mekoće ugljen omogućuje brzo sjenčanje, bogate tonove i izražajne crteže. Ako ne želite da se crtež razmrlja ili obriše, potrebno ga je fiksirati. Prije fiksiranja crteža u razredu potrebno je poduzeti preventivne mjere zbog štetnih plinova i čestica u zraku. Najvažnije je osigurati dobru ventilaciju radi zdravlja učenika. Ne preporučujem koristiti se profesionalnim fiksativom jer sadržava vrlo toksične i lako zapaljive čestice. Umjesto njega preporučujem uporabu običnog laka za kosu. On je najjeftinija opcija za rad u učionici. Ako nemate lak za kosu, koristite se mješavinom vode i drvofiksa koju ćete staviti u običnu pumpicu za prskanje (kao za prskanje biljaka).

Ako radite ugljenom, obvezno pripremite nekoliko vlažnih rupčića ili mokrih papirnatih ručnika. Ugljen će završiti na prstima gotovo svakog učenika, a katkad i na odjeći. Preporučljivo je za rad ugljenom imati zaštitnu odjeću, staru majicu ili pregaču.

♦ SANJIN SAVJET IZ ATELJEA ♦ Crtež ugljenom prskajte s udaljenosti 30 – 40 centimetara te postupak ponovite u dva ili tri tanka sloja. Prskajte brzim, vodoravnim pokretima bez dužeg zadržavanja na jednome mjestu. Ostavite crteže da se suše vodoravno nekoliko minuta. Ako želite efektne i vrlo upečatljive likovne radove, slobodno kombinirajte ugljen s bijelom kredom.

Tuš je vrlo zanimljiva crtačka tehnika, ali ujedno i jedna od onih „opasnih”. Barem mi je tako rekla jedna mama jer joj je sin svakog puta kad smo radili tušem došao kući uprljan crnom bojom. Od tog se događaja uvijek nasmijem kad najavljujem rad tušem pa još jednom podsjetim učenike da zaštitna pregača nije ukras, nego obvezan i nuždan dio likovnog pribora. Tuš možemo koristiti u kombinaciji s perom, drvcem ili kistom (ovisno o motivima). Također, možemo rabiti čisti, nerazrijeđeni iz bočice ili lavirani tuš (razrijeđen vodom). Za razliku od olovke, crtanje tušem nepovratno je, odnosno kad jednom povučemo crtu tušem, ona ostaje i ne možemo je izbrisati. Upravo zato učenici uče prihvatiti pogrešku kao dio procesa stvaranja. Umjesto da brišu, upućujem ih da traže način kako „pogrešku” odnosno pogrešno nacrtanu crtu pretvoriti u novi dio crteža i iskoriste je na najbolji način. A upravo to je jedna od najvrjednijih poruka koju likovna kultura može ponuditi.

Lavirani tuš razlikuje se od „običnog” tuša jer se koristi u kombinaciji s vodom. Na papir ga nanosimo mekanim kistom za akvarel. U radu prvo se koristimo perom, drvcem ili kistom i crtamo skicu odnosno osnovni crtež. Kad završimo skicu, u čašu dodamo vodu (prst ili dva vode) i u nju kapnemo nekoliko kapi tuša. Dodavanjem više tuša u vodu dobit ćemo tamniji ton laviranog tuša.

Zanimljivost povezana uz crtanje tušem – Talijanski slikar i pisac Cennini svim je budućim umjetnicima koji su htjeli/pokušavali crtati tušem savjetovao da i ne pokušavaju raditi tušem ako nisu prethodno barem godinu dana radili ugljenom.