Znate li kako se zovu stanovnici Like? Likovi. Lik – imenica muškog roda u jednini, stanovnik Like. Pozdrav svim Ličanima u zemlji i inozemstvu. Od odgovora na pitanje kako se zovu stanovnici Baranje vjerojatno bi im puno lakše bilo nabrojati barem polovicu od pedeset saveznih država Sjedinjenih Američkih Država, nabrojati pretke i potomke T-Rexa ili planete Sunčevog sustava.

Da bi znali da se stanovnici Baranje zovu Baranjci i Baranjke, najprije bi trebalo znati što je i po mogućnosti gdje je Baranja. Nikada do sada nisam primijetila da je to toliko teško gradivo za učenike četvrtog razreda osnovne škole.

Ne pišem ovo da ukažem kako su neuki moji đaci, nego kako, na žalost, malo putuju, a samim time malo uče na tim putovanjima. Pa su stanovnici Paga Pagovci, u Rijeci žive ribe, a u Dubrovniku – Dubrovčanci.

Kaže mi moja kći, učenica drugog razreda opće gimnazije, kako ih se samo sedam prijavilo za odlazak u kazalište s profesoricom hrvatskoga jezika.

Meni kao osnovnoškolskoj učiteljici nije sasvim jasno zašto je odlazak u kulturnu ustanovu poput kazališta pitanje slobodnog izbora učenika, a ne obvezne terenske nastave, a još mi je manje jasna brojka koja u postocima iznosi poražavajućih 27 posto. Manje od trideset posto učenika jednog razreda gimnazijalaca zainteresirano je za večernji odlazak u kazalište s ekipom iz razreda!?

Vjerujem da nisam jedina koju ovo čudi.

A razlog?

Doći će kasno iz kazališta pa će im se biti teško probuditi ujutro za školu. U međuvremenu su završili u samoizolaciju pa nema ni odlaska u školu ni kazališta, a ne moraju se ni rano buditi.

Nisam čitala knjigu Pedeset nijansi sve, ali sam čula da je jedna djevojčica osmog razreda prošle školske godine pedeset uzastopnih dana bila u samoizolaciji. Za mene je to pedeset nijansi crne.

Kako je moj razred svoju izolaciju odradio, veseli smo, zdravi i živahni. Više od polovice učenika preboljelo je bolest, kojoj neću napisati ime, pa smo u nekom dobrom i pozitivnom raspoloženju.

Računamo da je s većim brojem preboljelih vjerojatno manja vjerojatnost za odlazak u samoizolaciju. A kada smo kod vjerojatnosti – da bih ih uvela u to zanimljivo područje matematike, koje sada učimo, objašnjavali smo značenje riječi vjerojatnost/vjerojatno.

• 

• 

• 

Pa smo na nekim primjerima iz svakodnevnice objašnjavali pojam vjerojatnosti.

Učiteljica je u školu došla ljuta. Što joj se VJEROJATNO dogodilo? Iz njihove perspektive i moj se život svodi na školu, kuću, eventualno šumu, šumske životinje i onda opet malo škole, ocjena i ocjenjivanja. Vjerojatno smo loše napisali test. Vjerojatno je bila gužva na cesti. Vjerojatno je razbila prozor. Vjerojatno joj je zagorio ručak. Vjerojatno joj je sin dobio jedan u školi. Vjerojatno se razočarala dok je ispravljala naše testove. Vjerojatno joj je pas pojeo ručak. Vjerojatno zato što ne znamo matematiku. Vjerojatno je vjeverica sporo prelazila cestu i probušila joj gumu. Rečenicu: Moja baka zna svaku poslovicu…nadopunili su riječima: vjerojatno zato što je pazila na satu i imala dobre ocjene. I kad sam već pomislila da su oko mene sami štreberi, da sam i sama jedna od njih, stvar su spasile jedne suze i jedno natjeravanje po hodniku.

Ušla sam u razred, a jedan je dječak plakao.

To mi je bilo vrlo, vrlo neobično jer ga nikada nisam vidjela kako plače, a i rijetko djeca plaču u četvrtom razredu.

Ispalo je da se natjeravao s drugim učenikom po hodnicima i spremačica ih je potjerala u razred. I sada on plače jer se boji da će ići u kaznu. Mene je od suza prvog više zabrinula reakcija drugog učenika (onog koji se natjeravao skupa s njim), odnosno izostanak svake empatije i žaljenja što se to dogodilo i što je nagrabusio samo jedan, a kriva su obojica. Vrlo teatralno, jer takve situacije to zahtijevaju, pitala sam kako je moguće da on uopće ne reagira, što smo mi uopće radili zajedno četiri godine ako ne reagiramo jedni na druge i ne pokušamo pomoći.

Rekla sam da me više od suza brine ova situacija.

On je samo hladno rekao:,,Samo čekam da se malo smiri i onda ćemo to riješiti.“ Moje je srce poskočilo i zakucalo jače. Malo sam se posramila svoje reakcije i pomislila kako VJEROJATNO ima nade za ovu generaciju.

■  Piše: Marija Mapilele, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor ■