Proučavajući biografiju kao vrstu književnog teksta, čitali smo biografiju Zvonimira Baloga u čitanci iz hrvatskoga jezika. Negdje u tekstu spomenuto je da se zalagao za uvođenje igre u nastavu. Sljedeći smo se već dan poigrali svojim biografijama, odnosno životopisima.

Za zadaću su u prazan obrazac klasičnog životopisa trebali napisati svoj životopis. Dio podataka poput imena, datuma i godine rođenja, e-pošte… trebao je biti stvaran, a u obrazovanje su mogli napisati sve što bi željeli jednoga dana zaista i imati u svom životopisu.

Zavod smo za zapošljavanje za tren napravili od ploče i klupe i ondje su na razgovore za posao dolazili kandidati.

Bila su otvorena tri radna mjesta – tražio se sudac, dizajner i programer.

Kandidati su se prijavljivali za neke od ponuđenih poslova i predali stručnoj komisiji svoje životopise. 

Neki su se potrudili i sastavili, točnije, izmislili (u ovom slučaju to je bilo dozvoljeno) sjajne biografije.

Nije baš bilo lako zadovoljiti naš stručni žiri.

Na razgovoru za posao jednom su kandidatu doslovno rekli: „Vi ste tako neuvjerljivi u predstavljanju samog sebe da vas ni kao suca nitko ne bi slušao. Ali vidimo da ste napisali da govorite četiri strana jezika pa Vam možemo ponuditi da radite kao sudski tumač“, elaborirali su problem i ponudili rješenje.

Zadivila me ta elokventnost, ali i susretljivost.

• 

• 

• 

• 

• 

A kad vidim da nešto ide, onda brže-bolje guram dalje. S Danom žena i bez njega knjiga Žene u znanosti – 50 neustrašiivih znanstvenica koje su promijenile svijet, koju je napisala i ilustrirala Rachel Ignotofsky, svakako je vrijedna pažnje. Biografije slavnih, svijetu gotovo nepoznatih znanstvenica, savršeno su se uklopile u proučavanje biografija, ali i vježbanje dubinskog razumijevanja i analize teksta.

Radili su u parovima i zadatak je bio stvarno lak.

• 

• 

• 

• 

Ali smo na prvi pogled. Morali su (samo)  pročitati tekst, napisati što je najvažnije postigla određena znanstvenica, na koje je probleme nailazila i postaviti joj nekoliko pitanja vezanih za njezinu karijeru.

 Ništa lakše – brzo su prionuli poslu jer to je samo nekoliko zadataka i brzo će biti gotovi. A onda su krenuli čitati.

Nakon prvog čitanja – jedno veliko ništa – teško su usmeno, a kamoli pisano znali uobličiti što je koja žena postigla, problema uglavnom nije bilo, a pitanja su bila banalna i uglavnom nelogična (Kad ste umrli?).

Naravno da su bili nezadovoljni kad sam iskazala svoje nezadovoljstvo učinjenim pa smo krenuli u ponovno čitanje.

E, sad su već počeli isplivavati problemi – jednoj muž nije dao da bude glumica iako su je proglasili najljepšom ženom na svijetu, druga je morala na fakultetu sjediti odvojeno od svojih muških kolega, trećoj otac nije dao da se školuje, četvrta je za sve izume rekla da je to zapravo postigao njezin suprug… E, to jesu problemi. Izmjenjivali su biografije, postajalo je zanimljivije, a ja sam iznalazila nove načine rada na tekstu. Pomogle su mi kocke Razumijem što čitam. Na jednoj od njih, žutoj, jedan od zadataka je „Smisli novu priču s istom temom“.

• 

• 

Mark i Maks bavili su se znanstvenicom Marie Curie, a sa žute kocke izabrali su baš taj zadatak. Ovo je njihova priča:

Jednom davno živjela je žena po imenu Marie Curie. Živjela je u Poljskoj. Voljela je eksperimentirati. Otputovala je u Mariupolj kako bi spriječila rat. Smislila je tekućinu kojom je uništila nuklearno oružje. Nakon nekog vremena tamo je upoznala svojeg muža Pierrea. Kada je rat prošao i sve je dobro završilo, otputovali su u Pariz na medeni mjesec. Tamo su dobili Nobelovu nagradu za mir.

■  Piše: Marija Mapilele, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor ■