…smišljali su se slogani za nadolazeću utakmicu Vatrenih. Ljudi su snimali euforiju na ulicama, prenosili navijačku atmosferu s mjesta događaja. Od finalne utakmice propustila sam to previranje na FB-u, ali i NISAM.

Jer se u svakodnevnim „živim razgovorima” uglavnom raspravljalo o tome što su manje ili više „važni” ljudi radili, mislili, smislili – objavili. O nogometu, o utakmici, o reprezentativcima – a zapravo, o sebi.

• Nogometna euforija mnogima je bila tek pogodna platforma za javno eksponiranje samih sebe. Otkad je društvenih mreža, sve je više onih gladnih pozornosti i slave – bez pokrića.
• Facebook je idealan kanal i za pribavljanje masovne pozornosti sadržaja „bez sadržaja” i ljudi „bez sadržaja”.

Vremenom uočiš da je dobar dio korisnika neupućen u zamke multimedijske komunikacije. Nailaziš na one koji nemaju ni elementarna znanja o nastajanju sadržaja, iako ih sami „proizvode” i dijele javno.

Sve je to moguće i uz pametne telefone.

Dovoljno je znati gdje treba kliknuti da bi fotografirao, gdje da bi snimio, gdje da bi napisao.

Pametni telefon već je toliko pametan da će svome vlasniku, kad prikupi određeni broj fotografija, sam ponuditi zanimljiv video ili zavrtjeti slide show. Kasnije će mu nuditi još mnoge mogućnosti klikanja kojim će se fotografije i snimljeni sadržaji iz galerije preobraziti u „čaroliju”, a već pri ukucavanju prvih slogova ponuditi pravu riječ.

Ljudi danas vrlo jednostavno mogu stvoriti svoje medijske kreacije. Vlasniku dobrog uređaja nisu za to potrebna znanja o filmskim izražajnim sredstvima – primjerice što je kadar ili do koje mjere može promijeniti zbilju. Ne trebaš danas biti umjetnik da bi eksperimentirao bojom, ne trebaš poznavati čak ni osnove fizike da bi pod dobrim svjetlom snimio neki motiv, ne trebaš se zamarati izborom riječi, jer za sve postoje skraćenice i moderno je pisati nesuvislo.

Sve je lako, jednostavno, za sve postoje prečice, sve se događa uz minimalan ili nikakav misaoni proces. Nesvjesnost je prisutna i do te mjere da se javljanje „važnih ljudi” koji „silaze” među građane i brinu o njima, ali na Facebooku, doživljava kao zajedničko ispijanje kavice s dotičnima. Tome pridonose i njihova kićena obraćanja, sve popularnija na Fejsu – „Dragi moji”, „Draga” i „Dragi”.

„Šlepanje” na nacionalni uspjeh sportaša, bez obzira na motive, tih je dana prelazilo svaku mjeru. Meni, isključenoj iz „zajednice fejsbukaša”, situacija je djelovala prilično iracionalno. Osjećala sam nelagodu slušajući o „slavnim statusima”, jer mi je odmak od „zajednice” očistio vidokrug i razbistrio pogled, pa sam još jasnije mogla primijetiti kako je masi željnoj zajedništva, veselja, dostojanstva i pozornosti lako navući ružičaste naočale. Pričalo se o xy luzerima s estrade i iz politike koji su uz malo prostodušne patetike i mnogo ničega bez srama eksploatirali sportski uspjeh za koji lajk ili pratitelja više. Vatreni su bili tek „medij u mediju” putem kojega su se krpale rupe propalih poslovnih planova i propusti neučinkovitih politika.

Nogometni uspjeh kao poligon za mnogo puta već viđene igre – Tko više voli Hrvatsku?  i Tko više čini za Hrvatsku? U fokusu svekolikog pučanstva bili su prostodušni igrači baš tih „igara”, a da do nogometa nisu ni došli!

Promatrati i slušati komentare o komentarima, a živjeti bez uobičajene dnevne doze Facebooka, ubrzo mi je postalo uznemirujuće.

Umanjio mi se doživljaj trenutka, jer sam „očišćena od Facebooka” još jasnije imala priliku uvidjeti da je malo koga zanimao baš TAJ TRENUTAK. Tema se „isprala”, a to što je ostalo od nje nagrizalo je sportski uspjeh. Imala sam potrebu udaljiti se od tog adrenalinskog parka.

Kričanje televizijskih voditelja, usiljeni osmijesi i sugestivna pitanja vratili su mi mirise vremena u kojemu sam osvijestila loše namjere i užasne posljedice indoktrinacije putem medija. A mogla sam, jer sam nekim čudom znala kritički promišljati, iako sam stasala u vrijeme koje je postalo sinonim za „usađivanje programa”.

Danas je taj bauk vrlo rasprostranjen na najomiljenijoj društvenoj mreži, ali se prikriva uz pojam promidžba. Bez imalo srama i sasvim legitimno provode je i oni kojima su usta puna kritike te strategije. Prikupljaju sljedbenike svojih (ne)ideja, a ljudi na to često reagiraju ovako: „Pa što? Treba im skinuti kapu, jer imaju dobar PR!”

Manipulacija ljudskim emocijama, nacionalnim identitetom i željom za boljitkom, upravo na društvenoj mreži najuspješnije prikriva nerad, netalentiranost, prosječnost, neuspjeh.

Nisam ovime otkrila toplu vodu, ali mi je postalo jasnije u kojoj mjeri nepripadanje toj zajednici povećava frustraciju.

Kad nisi prisutan, ne možeš čak ni protestirati!

A istodobno znaš da to protestiranje ne pridonosi mnogo.

Ili?

Zanimljivo mi je bilo spoznati taj kvaziterapijski učinak društvene mreže, ali baš TAJ za kojim posežu korisnici kako bi smanjili frustraciju uzrokovanu društveno-političkom situacijom i lošom kvalitetom života. Privid društvenog djelovanja, uglavnom bez posljedica u stvarnome životu. Reakcija koja ne izaziva važniju akciju. Bacanje energije u vjetar! Psi laju, karavane prolaze! Znaš to, a ne možeš si pomoći! Uhvatiš se za raspravu pa ti ne bude lakše ni kad dokažeš argumentima, jer argument ne vrijedi onome u nesvjestici, tko ne razumije.

Uvijek će tu biti to mnoštvo koji ne razumiju hrvatski jezik i ulogu društvene mreže u oblikovanju javnoga mnijenja.

Koji ne shvaćaju da nisu prijatelji s političkim elitama i ljudima iz showbiza, iako tako piše na njihovim profilima. Da to obraćanje važnih ljudi „njima” nije stvarno obraćanje „njima”. Da često umjesto tih velikana komentare piše cijeli bataljun plaćenih vojnika koji poznaju psihologiju mase.

Ne shvaćaju da je ta komunikacija „velikih” s „malima” u prostorima digitalne platforme nestvarna i izmišljena i zato da bi „ambiciozni lovci” prikupili koje grlo više, da je na tom šarenom i zabavnom mjestu 24 sata dnevno otvoren lov na pojedinca, čovjeka, osobu. Poslije će ih samo zbrojiti, a zatim „ukupnim brojem” mahati javno. Koristit će tu brojku umjesto konkretnog odgovora na konkretno pitanje o svome neuspjehu.

Kao osoba koja posjeduje određenu strast prema tehnološkom razvoju medija i komunikacije nije mi lako što moram zaključiti da s ubrzanim razvojem tehnologije raste broj medijski nepismenih.

Iako bi bilo logično da je obrnuto.

Ne čudi ni što se sadržaji prihvaćaju bez zadrške, što se u njih slijepo vjeruje, što vlada pomanjkanje dobroga ukusa, što se lijepo poružnjuj” da bi bilo što različitije od prirodnog. Šteta! Jer sve te mogućnosti postale bi vrijedne samo kad bi se uhvatilo kormilo u području obrazovanja!

Razmišljam tako i sad, iz pozicije „povratnika na Facebook”, nakon svoga „uskrsnuća” koje mi se dogodilo nekim slučajem.

Razmišljam tako još s većim uvjerenjem baš zato što ovih dana na FB-u čitam da se to „kormilo obrazovanja hvata”. Ni manje, ni više, već na profilu ministrice obrazovanja! To me još više potaknulo da navalim na iluzije kojima smo izloženi konzumiranjem društvenih mreža. Što i nije tako crno, a ni strašno, samo ako shvatimo da većina sadržaja na FB-u služi kako bi se građani zabavili ili – utješili.

A viđeni i viđeniji zadržali svoj posao skupljajući lajkove onih željnih zabave i utjehe! Onih koji ubiru dio kolača od tih lajkova ili barem očekuju da će ih ubrati.

…………

Ljiljana STUDENI, učiteljica razredne nastave, mentorica | OŠ Jelkovec, Zagreb 

…………

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.

…………