Medijska pismenost - 5 do 12

OVU KOLUMNU PIŠEM U ČAST SLOBODE UMA

Dnevna doza umjetnosti protiv tabua

srijeda, 2. siječnja 2019.

Kad sam svoga trogodišnjeg nećaka neki dan upitala kakve bi palačinke volio jesti, dijete je uzviknulo: „Palačinke s bananama!” Iznenadila sam se i rekla mu da ne znam da se palačinke jedu s bananama.

Dnevna doza umjetnosti protiv tabua

Nasmijao se i poučio me: „Pa Duja, kako ne znaš?! To su palačinke koje voli Roko iz dugine obitelji!”

Posegnula sam za internetom i pronašla slikovnicu kako bih provjerila. Ne mogu riječima opisati koliko je nade u bolje sutra, u tolerantnije sutra, u prozračnije sutra, probudio taj kratak razgovor s „mojom malom kiflicom”.

Uistinu sam bila zatečena!

Fascinirala me prirodnost kojom je taj mali trogodišnji čovjek izgovorio nešto što u mojoj „odrasloj” glavi stvara pomutnju i zbunjenost, i baš sam bila ljubomorna na tu njegovu neopterećenost „skliskom” temom koja je samo jedna od onih koje postaju sve veći tabui. Ali, evo, možda neka generacija preskoči tu sklisku stazu, ipak.

Sa zadnje tri generacije učenika svake školske godine provedem jedno prijepodne u Muzeju suvremene umjetnosti. Surađujem s Udrugom Djeca susreću umjetnost koja u prostoru Muzeja provodi edukacijski filmski program Sedmi kontinent za učenike osnovnih škola.

To ne propuštamo, a brojni su razlozi što je tome tako – stručnost, profesionalnost, ljubav prema filmu, srčanost i vizija ljudi okupljenih oko priče Sedmi kontinent.

FILM I FOTOGRAFIJA UVIJEK ME DOVEDU DO PREDIVNIH LJUDI.

Velika je stvar ako tu „vibru” mogu prenijeti dalje. Trudim se, nastojim, ali uvijek ima još i još prostora.

Katkad u sklopu toga vrijednog programa moji učenici sudjeluju na filmskoj radionici, a nerijetko, nakon gledanja pomno odabranog filma, uz vodstvo izvrsnih kustosa, upoznaju dio stalnog postava Muzeja ili neku aktualnu izložbu.

Ova generacija dječice s kojom se družim od prvoga razreda, a sad smo završili prvo polugodište četvrtoga, posebno je otvorena i razdragana izloženim umjetninama baš u tom muzeju. Oduševi me s koliko veselja prihvaćaju suvremene umjetničke koncepte, za razliku od brojnih odraslih. Ne govorim napamet. Budući da je MSUustanova s kojom njegujem određenu vrstu intimnog razumijevanja, često sam u razgovoru s prijateljima, poznanicima, kolegicama i kolegama, odnosno odraslima, tražila i razumijevanje toga svog oduševljenja. Pritom je nemali broj njih izgovorio „Sve je to u redu, ali...” „Ali” se odnosio na sadržaje MSU-a kad su u pitanju djeca mlađe školske dobi.

Umjesto teoretiziranja u nastojanju da argumentiram, prepričat ću kako su moji učenici prošle godine, tada devetogodišnjaci, reagirali na instalaciju belgijskoga vizualnog i kazališnog umjetnika Jana FABREA koja bi u slobodnom prijevodu nosila naziv Grob nepoznatog računala.

Riječ je o četiri fotografije koje prikazuju groblje, nizove drvenih križeva postavljenih po modelu vojnih groblja. I prije nego što je mlada i vrlo stručna kustosica počela govoriti, znala sam da će doživljaj biti potpun, a emocije na vrhuncu. I da ćemo o tome vjerojatno mnogo razgovarati i kasnije u školi te da će to biti predivni razgovori koji će nadahnuti i njih, ali i mene.

Naime, djeca su prolazeći između eksponata uobičajeno žamorila, ali su pred ovim radom zastala naglo utihnuvši i prilično su dugo vremena ostala tako promatrajući uradak u muku.

Očarala me ta reakcija, taj nagli fokus, a nije naodmet spomenuti da je riječ o generacijama koje su vrlo zahtjevne kad se treba usredotočiti. Promatrala sam mimiku njihovih lica i uistinu osjetila tu komunikaciju djece s umjetničkim djelom.

Isto je osjetila i kustosica, pa mi je bilo neprocjenjivo što smo dobili tako stručno vodstvo, jer ih je pustila u toj tišini dovoljno dugo, a tek potom ispričala priču o umjetniku i njegovoj poruci.

Objasnila im je da je riječ o groblju kukaca, da je autor svojim radom želio usporediti sudbine kukaca, koje nerijetko doživljavamo „smetalima”, nebitnim stvorenjima, sa sudbinama ljudi. Pričala im je o perspektivi na fotografijama, objašnjavala zašto groblje kukaca izgleda kao mnoga groblja nepoznatih i poznatih vojnika koji su u brojnim ratovima izgubili život. Postavljala im je i mnogo pitanja – kako doživljavaju kukce, jesu li osvijestili da su i kukci živa bića sa svojim sudbinama, baš kao i ljudi, znaju li tko je stariji na planetu – ljudi ili kukci... Bilo je toliko pametnih i zanimljivih odgovora, toliko pozitivnih dječjih komentara, toliko zanimljivih pitanja, a ja sam, priznajem, neposredno prije nego što su učenici zastali pred ovim radom maleni trenutak bila u „debeloj” dvojbi – trebaju li to gledati i razgovarati o tome.

Jasno, i sama se lomim, tek povremeno i na svoju sreću takve dvojbe traju uvijek kratko i lako ih ignoriram, ali taj sam mehanizam ignoriranja i razvila uz djecu.

I ja sam izložena svim „odgojnim baucima” koje plasiraju brojni moderni i pomodni portali koji se predstavljaju kao vrsni „vodiči za odgoj djece”, „vodiči za najboljeg roditelja na svijetu” i tome slično. Treba li ih štititi, kad je dovoljno rano, kad nije prekasno... I ja sam često u nedoumici koliko su spremni i jesu li u stanju suočiti se s onim manje ugodnim.

Ali znam da svi želimo imati empatičnu djecu, znam da svi želimo da su nam djeca u odrasloj dobi zrela i spremna prihvatiti neminovnu realnost koja nije uvijek tako predivna i bajna.

U takvim situacijama vodi me jedna misao – da znanje i istina nikome ne mogu nauditi.

Jasno, uz primjeren način s obzirom na dob. Najgore je ne dati odgovore djeci ili ih lagati i izmišljati, gurati njihov interes za određenu temu sa strane i ušutkivati ih „dok ne odrastu”.

Jedan je učenik ozbiljnim glasom uzviknuo: „Ajme, koliko sam kukaca klepnuo do sada... Više to neću činiti.”

Katkad nam u učionicu uleti neki kukac. Koji god bio, uvijek zaustavljamo nastavu i nastojimo ga ne zastrašiti, već namamiti da odleti kroz otvoren prozor.

Ovu kolumnu pišem u čast slobode uma.

Odabrala sam MSU, jer sadržaji koje nudi često podižu prašinu u javnosti, ili nekima, a katkad je to pozamašan broj, smeta ono što poručuju suvremeni autori. Djeca nisu u toj čahuri, definitivno nisu. To dokazuje priča s početka, kratak razgovor s malim Bornom, a nadam se i ova anegdota s mojim učenicima.

Nevjerojatno je s koliko otvorenosti djeca prihvaćaju stvarnost, ali je jednako tako nevjerojatno i koliko ih mi odrasli često guramo u tu čahuru.

Znala sam se suočiti i s komentarima da postav nije prikladan za „ljude s normalnim ukusom”, već za „pomaknute”.

Uzaludno je objašnjavati ulogu umjetničkog izražavanja, velike bi se tu „praznine” trebale popuniti da bi se utjecalo na promjenu mentalnog sklopa u tako posloženim ljudskim glavama. Stoga me ne ljute takve primjedbe.

Kad malo bolje razmislim što se sve danas smatra „normalnim” i kakvi se sve utjecaji pletu oko kulture, tu navodnu „pomaknutost” prihvaćam s veseljem, jer me distancira od masovnog neukusa.

Nastavljam razvijati kritičnost u djece i to ću činiti i nadalje.

Ne izbjegavam neke teme, mišljenja sam da ih se treba suočavati s mnogim neugodnim iskustvima života, nepravdama, s ljudskom boli, iako je danas u modi odgajati djecu pod staklenim zvonom. Može im se i treba odgovoriti na svako pitanje na njima primjeren način. Jednostavno je – empatiju u djece treba razvijati, jer kako će, ako ih lišavamo toga, stasati u ljude koji će moći „obuti cipele onoga drugoga”? Djeci se mogu i trebaju objašnjavati i neugodnije životne situacije, kojih ima i uvijek će ih biti, na njima primjeren način. Ona ne žive na nekom drugom planetu zato što su malena, već su tu s nama odraslima, u istom vremenu i prostoru.

Mnogi odrasli pribjegavaju odgoju u izolaciji, silom i posve neprirodno posežu za ružičastim naočalama u odgoju, a ne pitaju se što će se s djetetom dogoditi kad ih jednom budu morala skinuti?!

Žao mi je što je situacija u našim školama, ali i u širem društvenom kontekstu takva da gotovo na dnevnoj razini primjećujem i doživljavam koliko malo ljudi pati od nerazumijevanja snage suvremenog umjetničkog jezika, koliko čak i onih koji imaju priliku biti most između umjetnosti i djece, a to su učitelji, ne shvaćaju sve blagodati koje upravo suvremena umjetnost može potaknuti u komunikaciji s djecom. Koliko je sustezanja i susprezanja u iskrenom razgovoru o brojnim istinitim nepravdama, pogrešnim stavovima i uvjerenjima, koliko se takvim odgojnim principima i dalje podržava postojanje tabu-tema, koliko im se „pakira” i „prilagođava” prikrivanjem ili govorenjem neistina o realnosti, o činjenicama. Čak i ako postavljaju izravna pitanja, jer znaju nešto. A znaju i razmišljaju baš o takvim temama koje se od njih skrivaju kao zmija noge, i više nego što možemo zamisliti.

Iako pripadam zrelijoj generaciji koja je stasala kad je umjetnost bila tretirana posve drukčije nego danas, uz djecu i njihove reakcije spoznajem koliko je suvremena poruka koju donose performansi, instalacije, mješavine brojnih medija, snažna i utjecajna, bliska mladim ljudima neopterećenih i „cijepljenih” od brojnih tegoba koje mi odrasli nosimo, tko zna otkad. Baš zato što se gube granice između umjetnosti kao takve i realnosti, baš zato što nema zidova između onoga što se uistinu zbiva oko nas i što umjetnik samo izdvoji i javno pokaže u izoliranom svijetu ustanove koja je u percepciji mnogih zaleđena u nekom davnom vremenu. 

Ovu kolumnu pišem 1. siječnja 2019., i to nije slučajno. Pišem je, jer žudim za novim i svježim početkom, za godinom u kojoj se neće događati da netko neosviješten, nesposoban da shvati poruku umjetnika, prijavi istu kao nepoćudan sadržaj, vrijeđa i omalovažava tuđu bol i potrebu za istinskim prihvaćanjem.

Pritom mislim na ono što prolazi mlada književnica i kolumnistica Martina MLINAREVIĆ SOPTA, u svom hrabrom obračunu s licemjerjem. Žena koja je javno pokazala kako izgleda ožiljak nakon operacije dojke uzrokovane karcinomom.

Za sve one koji ne vide da je na svojoj fotografiji pokazala ne samo ožiljak na tijelu koji joj je nanijela zloćudna bolest, već da je svojim aktivizmom pokušala umanjiti ožiljak u dušama svim oboljelim ženama zbog neprihvaćanja koje dolazi od mediokriteta ovoga našeg društva, toplo preporučam – obrazovanje uz dnevnu dozu umjetnosti! 

…………

Ljiljana STUDENI, učiteljica razredne nastave, mentorica | OŠ Jelkovec, Zagreb 

…………

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.

…………. 

Vezani članci
Školski portal: Moj osvrt o Pravilniku o napredovanju i nagrađivanju

Moj osvrt o Pravilniku o napredovanju i nagrađivanju

Na početku želim pohvaliti što je, nakon toliko godina, konačno…

Školski portal: 5 strategija za prevladavanje poteškoća s učenjem

5 strategija za prevladavanje poteškoća s učenjem

… ona tvrda „vođenost” prije pola stoljeća popularnim „programiranim učenjem”…

Školski portal: Ne mogu disat'...

Ne mogu disat'...

Pri svakom sljedećem gledanju u ježiću sam vidjela mnoge drage…

Stručni skupovi Školske knjige
Slovopis
e priručnik
Preuzimanje digitalnih udžbenika
Preuzimanje višemedijskih materijala
Preuzimanje višemedijskih materijala za srednju školu
E-priručnik Tehnička podrška
Lente vremena
Školski portal: Kuda koji, mili moji

Kuda koji, mili moji

Zboraši idu u 2. d, prirodnjaci…

Školski portal: Učenje je muka. Znanje je moć.

Učenje je muka. Znanje je moć.

Znati govoriti strani jezik tečno euforija…

Školski portal: Prednosti i mane rada u privatnoj školi

Prednosti i mane rada u privatnoj školi

… a neki ih smatraju igraonicama…

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

...nego su odlučili provesti revoluciju svojeg…

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto je važna dinamička akomodacija i…

Zašto su učitelji tako umorni

Zašto su učitelji tako umorni

Ako ste poput većine učitelja koje…