… nastojeći ne izgubiti fokus na tri, pet ili osam stvari koje treba obaviti tijekom petominutnoga odmora. Najčešće i ne vide jedni druge u prolazu, „isključeni“su,  u hodu ponavljaju po što su krenuli i kamo. S ispruženim rukama poput kakvog štita, voze slalom do zbornice i probijaju se između razigranih učenika. Pogleda prema naprijed, ali maksimalno izoštrena sluha. Najsigurniji put je onaj najdalji od buke. Iako i tada postoji opasnost da se koji nepažljivi Batman, Spiderman ili Merida hrabra zalete prema njima.

Ponekad ih slijedi povorka učenika koji govore uglas i istovremeno, i dok se u toj gunguli trude razabrati što svako dijete treba, želi, moli ili zahtijeva od njih, povremeno razmjene poglede razumijevanja i podrške – „Izdrži…još samo malo!“. 

Ni u zbornici nema previše komunikacije jer se trude zapamtiti sadržaj obavijesti s prenapučenih panoa – dok čekaju red na kopirku, na telefon da nazovu nekog roditelja, ili stoje u redu za računalo koje im hitno treba da zapišu ili provjere važnu informaciju.

Glave su pretrpane, misli su isprepletene, kasne i teško im je ući u trag.

 Što još treba napisati i do kad su rokovi, kojeg učenika još jednom ispitati, kad su termini aktiva, sjednica, sastanaka timova, razgovora s roditeljem, do kada se, kome i koja sve izvješća trebaju predati prije ljetnog odmora. 

Učitelji i učenici u ovo vrijeme proživljavaju tzv. „sindrom kraja godine“. Hiperaktivnost izbija iz svih zidova škole.

Kojim bi se pokretima kamere i kakvim kadrovima mogla prenijeti atmosfera odmora na kraju nastavne godine te izraziti osjećaji učenika i učitelja? Kako bismo nazvali taj film, koji bismo naslov dali  opisanoj sceni?

Dajte učenicima mobitel u ruke, uključite kameru i spontano će doći do odgovora. U scenariju za kakav kratki igrani film o školskom životu bila bi to kulminacija filmske priče. Glazbena podloga, kao filmsko izražajno sredstvo, bila bi definitivno na „vrhuncu krešenda“. Kadrovi kojima bi se snimalo – dinamični. Scena snimana – „kamerom iz ruke“.

Ovakav uvodni dio može biti dobar temelj za nastavni sat na kojem ćemo se baviti filmskom kulturom, kada smo već, manje – više, obradili, uvježbali i provjerili sve sadržaje iz nastavnoga plana i programa.

Jedan od onih osvježavajućih sati u kojima koreliramo, integriramo i istražujemo.

Kako je tijekom godine malo prostora za medijsku kulturu u vrlo pretrpanoj satnici predmeta Hrvatski jezik, jer je ona samo jedno od područja toga predmeta, jedina je šansa da se njome više bavimo, upravo korelacija.

Prethodno učenike treba uputiti u to da je kadar neprekinuti snimak koji traje od uključenja do isključenja kamere te da postoje različiti kadrovi ovisno o tome kako ih snimamo te koliko traju.

Koja je razlika između dugog i kratkog kadra, statičnog i dinamičnog?

Neka se upuste u istraživanje s mobitelima u ruci, razmjenjuju ideje uz vođenje i upute:

1. snimite igru prijatelja s jednoga mjesta, ne pomičući kameru
2. snimite igru prijatelja s jednoga mjesta pomičući kameru u različitim smjerovima (U kojim  smjerovima je možete pomicati?)
3. snimite igru prijatelja krećući se među njima
4. snimite igru prijatelja u više kratkih kadrova
5. snimite igru prijatelja u dva kadra koja traju dugo …

Kad se tako poigraju i pogledaju što su snimili te prokomentiraju, vjerojatno će već imati ideju kojim i kakvim kadrovima bi dočarali atmosferu predhodno opisanog školskog odmora. Da bi istaknuli napetost i dinamiku koja vlada, svoje kadrove mogu upotpuniti i glazbom. Neka otpjevaju neku melodiju koja bi bila dobra podloga za tu scenu, odsviraju ritam, izraze bi li glazba bila polagana i tiha, ili brza i glasna.

Ovom aktivnošću ne samo da ih poučavate filmskim izražajnim sredstvima, već ih i potičete na međusobni razgovor, izražavanje onoga što samostalno otkrivaju, na zaključivanje, na suradnju.

Također ih i motivirate da istražuju i osvijeste brojne dobre mogućnosti omiljenog im predmeta mobitela koji svakodnevno nose sa sobom, ali se ne koriste njime aktivno, već su uglavnom pasivni konzumenti tog predstavnika suvremene tehnologije.

U prethodnoj sam kolumni preporučila analizu glazbenog spota u nastavi uz razgovor o glazbenim idolima. Snimljen je u formi kratkog igranoga filma. Zbog poruke koju nosi, prije dva dana iskoristila sam ga kao poticaj da na kraju nastavne godine sa svojim trećašima razgovoram o suradnji, međusobnom pomaganju i podršci koju smo tijekom godine pružali jedni drugima, te općenito o ljudskoj dobroti i plemenitosti, empatiji i činjenju dobrih dijela koja pokreću svijet.

Poslužio mi je i za analizu kadra kao filmskog izražajnog sredstva jer je snimljen u samo jednom kadru.

 Za uvodni dio, tj. motivaciju iskoristila sam slogan koji je istaknut na početku – Because kindness keeps the world afloat/ Jer dobrota pokreće svijet. Na Googlu je lako naći više informacija o projektu koji je iznjedrio ovaj spot. Razgovarali smo o značenju te rečenice, proveli «oluju ideja».

TIJEKOM PRVOGA GLEDANJA fokusirali su se na filmsku priču. Uočili su da je radnik, čovjek u crvenom prsluku, započeo niz dobrih djela. Dobrota i ljubaznost su se nastavili lančano prenositi. Svaki lik kojemu je netko pomogao, bio je ljubazan i susretljiv prema sljedećem prolazniku. Zaključak je bio da su dobrota i ljubaznost poticali ljude da nastave činiti dobra djela te da se radniku u prsluku dobro također vratilo dobrim – ljubaznošću konobarice utažio je svoju žeđ.

U DRUGOM GLEDANJU trebali su izbrojiti likove i svakom od njih nadjenuti ime koje će asocirati na dobro djelo koje je taj lik učinio. Bilo je tu različitih zanimljivih ideja, ali najviše me fascinirao utjecaj čitavoga niza novijih animiranih filmova s likovima koji pomažu sugrađanima u nevolji, jer su čovjeka u prsluku nazivali po njima – Sam (vatrogasac), Mato (majstor), Tom (graditelj).

Kako bi uočili što se postiže snimanjem filma/videa u jednome kadru, treba im omogućiti da usporede s nekim drugim koji je snimljen u više kadrova, različitih po trajanju. Stoga smo, s namjerom da ponovimo o kadru, pogledali isječak iz filma Vlak u snijegu koji se tako izdvojen može predstaviti i kao glazbeni spot za pjesmu Arsena Dedića Kad se male ruke slože. Učili su je na nastavi glazbene kulture te je aktivnost koja slijedi dobar primjer korelacije glazbene i medijske kulture.

• Zadala sam djeci da tijekom gledanja pljesnu dlanom o dlan svaki put kada primjete rez između dva kadra, tj. izmjenu kadrova.

Pljeskanje im je zabavno pa je i usredotočenost na zadatak maksimalna – trude se uloviti rez točno na vrijeme i ne propustiti koju izmjenu kadra. Ova aktivnost je odlična jer uz nju spoznaju da film ima i ritam.

Pljeskanjem će osvijestiti i razliku između dugih i kratkih kadrova.

Ovaj je isječak odličan za tu vježbu i stoga jer dinamiku kadrova prati i ritam pjesme koju glumci pjevaju.

U drugom gledanju spota Kad se male ruke slože, zadala sam im da izbroje kadrove. Koji je kadar po redu bio najduži, koji su bili kratki i brzo se izmjenjivali, može li se duljina kadrova dovesti u vezu s ritmom pjesme…?

Zatim sam tražila da po sjećanju pokušaju pogoditi u koliko je kadrova snimljen prvi video. Svi su ponudili neki broj, a u nevjerici i s negodovanjem dočekali su prijatelja koji je tvrdio da je video snimljen u samo jednom kadru. Već nakon prve trećine ponovnog gledanja shvatili su da je bio u pravu te oduševjeno zapljeskali. Stvarno su bili iznenađeni što to nisu uočili već nakon prvog gledanja!

Ubrzo smo otkrili da je razlog tome način na koji se kretala kamera – „kamera se vozila“.

Pratila je likove u pokretu, i to naizmjenično, te je ritam postignut istovremenim kretanjem kamere i likova utjecao na dojam o više kadrova. Kamera se, dakle, uključila na početku, a ugasila na kraju spota. Zaključili smo da je to zahtjevan način snimanja i za kamermana, ali i za glumce. Ukoliko netko od glumaca pogriješi, sve se treba snimati ispočetka.

Iako je do kraja sata preostalo svega nekoliko minuta, nisu mogli odoljeti i prihvatili su glumački  izazov – bez pripreme i dogovora odglumiti niz dobrih djela pred kamerom koja ih prati. Nisu imali vremena smisliti što će učiniti kad im se kamera približi već su trebali improvizirati na licu mjesta.

Za medijski sadržaj koji slijedi nije trebalo puno pripreme i zahtjevnih nastavnih sredstava. Koristili smo samo jedan mobitel. 

Ako ga učenici i nemaju, učiteljičin je sigurno uvijek spreman. Osim što su djeca naučila vrijedne sadržaje iz filmske kulture, uspjela su konačno postići i prirodnost u glumi, jer su improvizirali i prepustili se zadatku bez kočnica. Poslala su i dobru poruku te tako dala svoj maleni doprinos boljem svijetu.

Neki dan sam pročitala da je Francuska zabranila nošenje mobitela u školu jer se susrela s brojnim problemima, svima su nam poznati. I u našim školama događa se isto. Apsolutno mi je razumljivo da nam se takva situacija s mobitelima i dogodila.

• Zar smo poučili djecu o korištenju i mogućnostima?

Ne samo mobitela, nego i druge tehnologije. Samo smo im kupili spravice, uglavnom smo ih njima nagrađivali za neke uspjehe, a nerijetko i „podmićivali“ kad ne bi željela poslušati. I tako smo tom predmetu davali na važnosti, ali posve pogrešno. Tutnuli smo im tehnologiju u ruke kako bismo „imali malo mira od njih“.

A kada su krenuli problemi, bilo je već prekasno.

Zabranama im još više dajemo na značenju, pokazujemo svoju nemoć.

Moji učenici mogu imati mobitel u školi. Ponekad, po dogovoru, donesu i svoje tablete, ako ih imaju. Od prvoga razreda koristimo ih kao nastavno sredstvo, u dogovoru s roditeljima i uz određena pravila koja smo zajedno definirali. Sada smo treći razred i nije se nijednom dogodilo da je neki učenik prekršio neko pravilo. Nema igrica na odmorima i na nastavi, a mobitel je isključen do onoga trenutka kad nam zatreba za neku aktivnost.

U školi se prema mobitelu  odnose kao prema svakom drugom predmetu koji im pomaže da bolje, lakše i na zabavniji način nauče nešto od školskih sadržaja. Ne veličaju njegovu ulogu i nisu ovisni o njemu. Prošloga mjeseca bili smo u Školi u prirodi, i nismo ih nosili. Nitko nije proturiječio, odluku su prihvatili apsolutno nezainteresirano.

Nemaju svi mobitele. Kada zatreba, posuđuju jedni drugima, koriste moj mobitel ili rade u skupinama. Važno je napraviti zadatak i poslužiti se mobitelom kako bi se došlo do primarnoga cilja – do novih znanja, sposobnosti i vještina. Do stvaralaštva. Ne uspoređuju čiji je bolji i skuplji, nego se zajedno vesele nekim novim mogućnostima koje otkriju na mobitelu prijatelja. I učiteljica je dugo posjedovala mobitel koji je sama nazivala „starom kantom“ pa kad je nabavila novi, u razredu je bilo opće veselje.

Naravno, sve je to moguće jedino u suradnji s roditeljima.

• Upravo je ključna edukacija roditelja – brojni razgovori, predavanja na roditeljskim sastancima i osvještavanje roditelja o onome što suvremena tehnologija treba značiti djeci, te kako s njome postupati i uz nju odgajati dijete.

Ljiljana STUDENI, učiteljica razredne nastave, mentorica | OŠ Jelkovec, Zagreb

………..

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.