Medijska pismenost - 5 do 12

ODMORIT ĆU SE OD ŠKOLE, ALI NEĆU PRESTATI UČITI

Ne mogu disat'...

utorak, 8. siječnja 2019.

Animirani film o ježu školarcu koji zbog bodlji nije mogao sudjelovati u mnogim zajedničkim aktivnostima s drugim životinjama kružio je internetom u vrijeme blagdana. Već nakon prvoga gledanja mogla sam se lako poistovjetiti s tim simpatičnim likom.

Ne mogu disat'...

Pri svakom sljedećem gledanju u ježiću sam vidjela mnoge drage ljude koje znam, svoju djecu i neke svoje učenike. Odabrala sam ga uz današnju kolumnu, jer izražava baš ono o čemu želim pisati – o trenutku neprilagođenosti, zbunjenosti, odmaka od okruženja. Svaki čovjek doživi barem jedan takav trenutak u svome životu.

Film s porukom da postoji rješenje za sve koji bi se zbog neke svoje osobine mogli osjećati kao taj mali jež s bodljama zapravo je božićni oglas jedne grupacije za pružanje financijskih usluga.

Ne znam je li mi trebalo to istraživanje, ali svejedno. Možda se taj podatak o filmu dobro uklapa u ovu moju „učiteljsko-roditeljsku priču” koja izaziva osjećaj „s bodljama na leđima”. Nadam se samo da će završetak moje intimne roditeljsko-učiteljske priče biti istovjetan završetku filma.

 UČITELJSKO-RODITELJSKA PRIČA  

Zimski su praznici. Mnogi odlaze na skijanje, neki i na put u tople krajeve, a u mome domu sve je u znaku – učenja. Marko je ove godine maturant, a ja sam „učiteljica na prekretnici”, pa kako nema nastave oboje konačno nalazimo više vremena – za učenje!

Čini se neobičnim da je izbivanje s nastave dobro vrijeme za učenje mome školarcu, ali takva su vremena!

Područja njegovih interesa mediji su i dizajn.

Da bih održala djetetovu volju za školom koju je odabrao pun nade i veselja, a potom i prilično brzo izgubio motivaciju, jer ga je školski program zbunjivao ne dajući mu uvid u cjelinu onoga što će jednoga dana raditi i tek djelomično prateći ono što se događa „vani”, trebala mi je pomoć.

Tu pomoć valjalo je potražiti izvan škole. Izvan institucionalnog obrazovanja u kojemu sam „dušom i tijelom” gotovo 25 godina, a čije boje sve teže i neuvjerljivije branim pred svojim djetetom.  

„Da, u školi ti je često dosadno, ali ne mora sve što je korisno biti i zabavno. Da, nailaziš na profesore koji ne vole svoj posao, ali shvati njihovu situaciju. Da, učiš mnoge stvari koje ti vjerojatno neće trebati, ali nisu tome krivi tvoji profesori! Da, profesor mora postupiti tako, jer nema izbora!...”

Godinama mu takvim i sličnim rečenicama nastojim objasniti i opravdati ono što ne uspijevam ni samoj sebi.

Nisam više vjerodostojna ni kad se zalažem za svoju struku, a ni kad je opravdavam.

Nisam više ni sigurna jesmo li zaslužili Loomen i „skupljanje značkica” ili je baš to ono što trebamo, jer bolje nismo ni zaslužili.

S jedne smo strane kritični, s druge na društvenim mrežama i pred onima koji nas omalovažavaju sričemo hvalospjeve!

Svake godine tijekom praznika moje dijete dobrovoljno „šegrtuje” u jednoj od onih tvrtki koja okuplja ambiciozne mlade ljude kojima škola također nije uspjela dati većinu odgovora i koji su uglavnom sami pronalazili put da bi realizirali talente i poslovno uspjeli.

Uz njih konačno spoznaje za što ga konkretno treba pripremiti njegova srednja strukovna škola, a uči i mnogo toga što mu škola ne može ponuditi zbog nepovoljnih okolnosti u kojima već godinama djeluju strukovne škole. Pohađa jedan od dva novija smjera koja su „nazvana suvremeno”, pa se pri upisu činilo da će u sklopu stručnih predmeta slušati i suvremenu nastavu te dobiti dobre temelje za neki studij u području medija i medijskog dizajna.

Ali nažalost, nigdje ni traga tomu!

Do sada je pronašao tek jedan fakultet koji se čini logičnim i dobrim nastavkom. Sustav još nije prepoznao da ova zemlja ima izvrsnih klinaca i u tim „nesretnim strukovnim školama”, da one okupljaju djecu koja imaju izniman potencijal za nastavak i usavršavanje kompetencija potrebnih za brojna novija zanimanja na tržištu rada.

Stoga treba promišljati i o alternativama, a sve vodi tomu da će jedna od njih biti odlazak u inozemstvo.

Razgovaram s njegovim prijateljima koji su u sličnoj situaciji – nisu upisivali gimnazije, već strukovne škole, ali su vrlo talentirani za nove poslovne izazove u stoljeću medija. Sva ta djeca planiraju raditi ili studirati – u inozemstvu.

Trebam li objašnjavati kakav je osjećaj suočiti se s tim kad si roditelj, a s druge strane i učitelj koji se svakodnevno u neposrednoj nastavi i radu s djecom iz dubine bića zalaže za ljubav i poštovanje materinskoga jezika, sa zanosom govori o prirodnim ljepotama jedne i jedine domovine, s učenicima dijeli ushit bogate, i po različitostima jedinstvene kulture?! Posve iskreno dijeli s njima te trenutke, i baš nikad „s figom u džepu”.

Mentor mu je mladić koji vjerojatno nikad nije slušao pedagogiju, a ni didaktiku, ali je u kratkom vremenu motivirao moje dijete za napredak, naučio ga poslu i odgovornosti, pridonio razvoju radnih navika i za one dosadnije školske obveze, kako nije uspjelo većini njegovih učitelja i profesora.

  • I razumijem ih – čime su motivirani?! Čime smo motivirani?

Otkako su mi djeca krenula u školu stalno balansiram između uloge roditelja i uloge učitelja. Umorilo me to, jer ništa se ne mijenja. Samo je sve veći kaos. Ne polazi mi za rukom ignorirati činjenice, ni s jedne, a ni s druge strane.

Previše me troši dok nastojim održati ritam na istinoljubivoj životnoj stazi koju sam odabrala kad sam odlučila posvetiti se odgojno-obrazovnoj struci. Nisam više sigurna ni u ono što govorim roditeljima svojih učenika, a ni u ono što govorim svome sinu. Napet je, frustriran i umoran kad se vrati kući s nastave, a ushićen i samopouzdan nakon prakse koju dobrovoljno polazi. Zadovoljan je sobom i nakon što se vrati kući s priprema za maturu koju će pohađati mjesecima usporedno s nastavom. Popustila sam. Plaćam kvalitetu. I zaboli me kad čujem: „Mama, da su barem takvi i profesori u školi!”

Jedino u što sam sigurna jest da razumijem svaku stranu, ali istodobno i žalim što uopće postoje „strane”.

Čast iznimkama – ustrajnima, dosljednima i izdržljivima. Nose ovo naše obrazovanje. Svaka čast i brojnim mladim ljudima koji svježi i puni elana s fakulteta dolaze u škole. Treba samo imati sreće naići na te vrsne, izvrsne i svježe. Sreća i na neformalnom obrazovanju, čast internetu i dostupnosti informacija, jer to je mogućnost za one koje sustav i nadalje „ne vidi”, kao što ih ne vide ni mnogi umorni profesori. To je mogućnost da talenti u zemlji isplivaju iz prosjeka, iako nisu trčali za peticama iz svih predmeta.

U ovoj svojoj kolumni zazivam kritičnu masu takvih – izvrsnih i vrsnih kolegica i kolega... prije nego što većina pobjegne iz prosvjete.

VOLIM SVOJ POSAO, ali umorilo me „ono drugo” što ne valja u sustavu.

Umorilo me „nabacivanje” znanjem.

Umorila me politika upetljana u znanje, jer sam medijski dovoljno osviještena pa mogu uočiti glumu dušebrižnika.

Ne uspijevam se poistovjetiti s ulogom „učitelja žrtve” koja je sve prisutnija u medijima kad god se taj učitelj pokušava izboriti za dostojanstvo struke. Ne ide mi biti uz bok s onim dijelom koji se „uglavio” u prividnu sigurnost i sve dublje zabija nos u žabokrečinu, i ne mrda. Ne nalazim dovoljno energije hodati „po rubu” i biti nemoćna kad želim upozoriti na neku nepravilnost i pomoći svome učeniku, a s druge mi je strane neosviješteni roditelj.

Ne nalazim više opravdanja ni za sebe kad mi je nastava samo dobra, a ne odlična kakva bi mogla biti, kad bih mogla stići sve što znam da bih trebala. 

Zato sumanuto istražujem i usred noći, učim – tražim izlaz. I likujem kad kao roditelj/učiteljica vidim da i moje dijete odnosno neki moj učenik traži „pukotinu” do IZLAZA.

P. S. Za naslov kolumne odabrala sam stih koji je opjevao Edo Majka. „Ne mogu disat'” bila je slušanija pjesama u mojoj kući tijekom prošle godine, navodila me na traženje rješenja. Možda samoj sebi izmaknuti „tlo pod nogama” i krenuti dalje?!

Odmorit ću se od škole, ali neću prestati učiti.  

…………

Ljiljana STUDENI, učiteljica razredne nastave, mentorica | OŠ Jelkovec, Zagreb 

…………

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.

…………. 

Vezani članci
Školski portal: Moj osvrt o Pravilniku o napredovanju i nagrađivanju

Moj osvrt o Pravilniku o napredovanju i nagrađivanju

Na početku želim pohvaliti što je, nakon toliko godina, konačno…

Školski portal: 5 strategija za prevladavanje poteškoća s učenjem

5 strategija za prevladavanje poteškoća s učenjem

… ona tvrda „vođenost” prije pola stoljeća popularnim „programiranim učenjem”…

Školski portal: Dva „ne mogu”

Dva „ne mogu”

I, dakako, ima i onih koji nikakve novogodišnje odluke nisu…

Stručni skupovi Školske knjige
Slovopis
e priručnik
Preuzimanje digitalnih udžbenika
Preuzimanje višemedijskih materijala
Preuzimanje višemedijskih materijala za srednju školu
E-priručnik Tehnička podrška
Lente vremena
Školski portal: Kuda koji, mili moji

Kuda koji, mili moji

Zboraši idu u 2. d, prirodnjaci…

Školski portal: Učenje je muka. Znanje je moć.

Učenje je muka. Znanje je moć.

Znati govoriti strani jezik tečno euforija…

Školski portal: Prednosti i mane rada u privatnoj školi

Prednosti i mane rada u privatnoj školi

… a neki ih smatraju igraonicama…

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

...nego su odlučili provesti revoluciju svojeg…

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto je važna dinamička akomodacija i…

Zašto su učitelji tako umorni

Zašto su učitelji tako umorni

Ako ste poput većine učitelja koje…