Medijska pismenost - 5 do 12

„TEKMA” ZA BOLJE OBRAZOVANJE

Nepravedno zapostavljena likovna kultura

utorak, 3. srpnja 2018.

Jedna je od nečasnijih promjena otkako radim u školstvu bila smanjivanje satnice likovne kulture. S dva sata, likovna kultura pala je na jedan sat tjedno. Ne mogu se sjetiti kad se to točno dogodilo…

Nepravedno zapostavljena likovna kultura

… ali znam da smo već dugo na jednom satu likovnog te da se već odavno trebalo objektivno pozabaviti lošim posljedicama te promjene. Katkad i namjerno biram zaborav o detaljima nekih intervencija spektakularno najavljivanih reformi, jer su logički neobjašnjive, nevjerojatne i neracionalne, a često i toliko apsurdne da mi spoznaja o tome koliko lako prolaze doslovno vrijeđa inteligenciju.

Učitelji koji su dovoljno puta u svome stažu doživjeli loše odluke nekih politika shvaćaju da im udubljivanja u te, najčešće prolazne i kratke promjene, mogu samo pokvariti raspoloženje i odvući fokus od primarnoga cilja – provođenja dobre nastave. Udubljivanje u njih vodi besmislenom svađanju sa sobom pa čak i međusobnim podjelama unutar struke.

Najčešće su nam već na početku lako prepoznatljive one „kozmetičke” promjene, jer su neprovedive u praksi. Takvih je bilo najviše.

Ali smanjivanje ionako premale stanice likovne kulture jedna je od onih koja čini golemu štetu već generacijama učenika. Nije bezazlena, a iza nje stoje neupućenost, neznanje, a možda i svjesno loša namjera.

Gdje nam je umjetničko područje u cijelom nizu nastavnih sadržaja najbolje govori činjenica da u razrednoj nastavi imamo 45 minuta tjedno za likovnu kulturu, a otprilike 90 minuta MJESEČNO za medijsku.

Ovdje treba napomenuti da Nastavni plan i program nalaže interpretaciju i dječjeg igranog te animiranoga filma. Kako dugometražni filmovi u prosjeku traju između 60 i 90 minuta, uistinu je umijeće pronaći vrijeme da ga samo i pogledamo s učenicima. Kako ćemo doći do očekivanih ciljeva, povesti razgovor o filmu, poučiti ih nečemu te provjeriti njihovo znanje i ocijeniti svakoga, o tome ovisi koliko smo vični organizaciji nastave.

To sve vrijedi i za likovnu kulturu.

U prvom ili drugom razredu osnovne škole likovna kultura ima izniman značaj. Ako u razredu sjedi 28 prvašića, pitanje je koliko vješti trebaju biti da u 45 minuta izvuku svoje tempere ili vodene boje i naslikaju svoj likovni rad.

Jasno, i da ih učiteljica prethodno motivira nekom igrom, navede na likovno promatranje i uočavanje likovnoga problema, da usvoje i razumiju novi likovni pojam, svladaju primjenu određenim likovno-tehničkim sredstvom nakon što im se na istom satu pokaže način rada, da uoče likovni problem na reprodukciji umjetničkog djela. Zatim da njih 28 napuni čašice vodom, uz napomenu da je jedan umivaonik u učionici. Tek tada mogu započeti sa slikanjem.

Ali tu nije kraj! Slijedi još najvažnija etapa sata – analiza i vrednovanje likovnih radova učenika. Sve izložiti i vrednovati, koji puta raspravljati i uočavati što smo uspjeli, a što nismo. Katkad i ocijeniti, obrazložiti svaku ocjenu. Sve to u 45 minuta!

Jasno, uspijevamo, jer sve se to može. Studiramo pet godina i kontinuirano se usavršavamo, to je za nas „mačji kašalj”. Koliko kvalitetno možemo realizirati sve što trebamo, baš svaki nastavni sat? Koliko bez stresa, ne znam, jer ga i ne osjećam, ali znam da me katkad obuzme nezaustavljivi napad smijeha kad nakon niza tako odrađenih, a uspješnih sati trebam objašnjavati realnost roditelju koji negoduje na organizaciju nastave likovne kulture, zato jer je njegovo dijete već treći puta u mjesec dana izgubilo svoj kist te se čudi kako ne znam gdje nestaju njegovi kistovi!

Stoga bi mi bilo drago da ovaj tekst pročita što više roditelja kako bi spoznali da samo uz dobru suradnju i međusobno povjerenje možemo utjecati na brojne vrijednosti naše djece u okvirima trenutačnog obrazovnog sustava.

Rješenje za ovaj problem nalazim u povremeno dobro osmišljenim korelacijama filmske i likovne kulture.

Volim raditi film Vau-Vau Borisa Kolara.

Volim ponuditi djeci estetiku animacije Zagrebačke škole crtanoga filma, a posebno danas kad je vrlo izražen utjecaj računalnih animiranih filmova na njihovo likovno izražavanje i poimanje lijepoga. Kad dođu u školu uglavnom se dive onima koji dobro kopiraju, a svaki odmak od šablona smatraju neuspješnim likovnim radom.

Likovna kultura iznimno mi je vrijedna za otpuštanje svih njihovih kočnica uslijed utjecaja koji na njih imaju sve zastupljenija kultura kiča i već spomenutih šablona, kojima su okruženi.

Prikažem djeci dva kadra – jedan iz crtanog filma Vau-vau (prethodno pogledamo film), drugi iz nekog njima poznatog animiranoga filma Walta Disneyja. Određeno vrijeme samo promatraju kadrove (dogovorimo vrijeme). Nakon promatranja, po sjećanju, trebaju zapisati što više detalja koje su uočili u svakom kadru. Kroz ovu praktičnu aktivnost usput usvoje i pojam kadra.

„LIJEP CRTEŽ/LIJEPI LIKOVI” – „NEOBIČAN CRTEŽ/NEOBIČNI LIKOVI” 

Tijekom usporedbe najčešće su skloniji animiranim filmovima te crtežu Walta Disneyja. Njihovi najčešći argumenti glase „lijep crtež/lijepi likovi” (za Disneyja) i „neobičan crtež/neobični likovi” (za crtani film Vau-vau Borisa Kolara).  

Pred nama su generacije učenika čija je percepcija „lijepog crteža/slike” uglavnom formirana pod utjecajem Disneyjeve animacije, ali i brojnih drugih računalnih filmova koje najviše gledaju. Nemaju priliku često gledati filmove recentnih europskih autora, ali zato su nam dostupni crtani filmovi Zagrebačke škole crtanoga filma. Međutim, cilj nikako ne bi smio biti rasprava o lijepome i ljepšem, nego ih treba usmjeriti da prepoznaju i kvalitetu crteža koji su drukčiji od onih koje svakodnevno gledaju. Ponuditi im i neke druge elemente po kojima će vrednovati dobar animirani film.

Tijekom analize uočavamo razlike u prikazu animiranih likova, boji i zvukovima te zaključujemo da svaki autor, na svoj način, pripovijeda filmsku priču.

VAU-VAU BORISA KOLARA

Interpretacija zanimljivog crtanog filma Vau-vau iznimno mi dobro posluži da učenicima otvorim put prema razumijevanju poruka koje nisu poslane na onaj način kojemu su danas najčešće izloženi. Zanimljivo je da taj crtani film tijekom prve projekcije redovito izazove zbunjenost kod djece. Likovi im budu smiješni i neobični, a nerijetko izjave da im je film dosadan. Nakon što u razgovoru istaknemo sve likove, „zaledim” kadar i analiziramo crtež psa i njegovih psića.

Zaključimo da je crtež jednostavan (nema detalja), da boja nije naglašena, da je dominantna linija/crta te da crtež općenito ne nastoji preslikati zbilju, već ističe samo ono bitno vezano uz filmsku priču i poruku filma. Uočimo da se promjenom crta koje grade psa izražavaju njegova raspoloženja i osobine, a upravo se njima i bavi film. Da je riječ o psu zaključuju po kretanju linije te karakterističnom zvuku – lavežu, cviljenju.

LIKOVI U DISNEYJEVIM FILMOVIMA

Istaknem djeci i kadar koji prikazuje pse iz jednog animiranog filma Walta Disneyja.

Analizirajući općenito prikaz životinjskih likova u Disneyjevim filmovima, učenici navode da su životinje sličnije ljudima – govore poput ljudi, ponašaju se poput ljudi i sl.

Promjene izraza na njihovima „licima” otkrivaju u kojem su raspoloženju (kao i likovi glumaca u igranim filmovima), crtež je bogat bojama i detaljima, a prikaz psa, u usporedbi s Kolarovim filmom, sličniji je onome kakvog poznajemo (u stvarnom životu).

Budući da u animiranim filmovima likove upoznajemo kao dobre i loše (pozitivne i negativne), pitam učenike mogu li u Disneyjevom animiranom filmu već prema samom izgledu likova zaključiti jesu li dobri ili loši. Razgovarajući o tome zaključimo da su dobri likovi lijepi, a loši (negativni) – ružni. 

STEREOTIPI

Razgovorima o tome jesu li ljudi s lošim namjerama u stvarnom životu baš uvijek tako lako prepoznatljivi po izgledu dobar je način da se uoče stereotipi negativaca kojima obiluje filmska industrija te da ih se usmjeri na to da „filmski svijet” (imaginarni) i stvarni život (realnost) nisu istovjetni.

Za razliku od Disneyjevih filmova, uočavamo da u filmu Vau-vau nije bilo moguće samo prema izgledu“ likova procijeniti i njihove osobine. O osobinama smo trebali zaključiti prateći filmsku priču, tj. ne samo crtež već i druga filmska izražajna sredstva te njihovu interakciju. Upravo ta različitost mnoge od njih začudi, ali i zainteresira. Razgovor o njihovim likovnim radovima teče paralelno – trebamo li uvijek na isti način prikazivati zadani likovni problem, odnosno motiv?

Naprotiv, poželjno je iznijeti vlastitu ideju i svoje viđenje motiva, ne trudeći se oponašati tuđe.

Učenicima ponudim da na sličan način, kao u filmu Vau-vau, eksperimentiraju s linijom, crtaju skup linija koje izražavaju mir, ljutnju i bijes, igru, ples, zbunjenost, itd.

Ta likovna istraživanja učenicima daju novu predodžbu o kriterijima vrednovanja likovnih elemenata u animiranome filmu, a budu i prilično zabavna tako da ih „oslobode” u likovnom izražavanju.

Fokus im više nije na tome kako će crtež izgledati, fokusirani su kako će što vjerodostojnije linijom izraziti zadani pokret ili asocijaciju na neku emociju.

Crtani film Vau-vau svim mojim generacijama postane jedan od omiljenijih crtića.

Često traže ponavljanje projekcije, a u slobodno vrijeme gledaju ga i kod kuće. To samo govori da je djecu moguće zainteresirati i za one sadržaje koji nisu nužno i popularni. Treba im ponuditi, ali ih i naučiti razumijevanju „filmskoga jezika”. I sami zaključe da su im likovi iz filma Vau-vau u početku neobični, a likovi u animiranim filmovima Walta Disneyja nisu, jer češće gledaju Disneyja i slične filmove. Taj zaključak iskoristim kao dobar trenutak za razgovor o reklami, filmskoj industriji i sličnim temama.

REKLAMA

Kod djece je nužno poticati kritički odnos prema reklamnim porukama koje svakodnevno susreću u medijima te im omogućiti da shvate kojim se sredstvima služe velike industrije (u ovome slučaju industrije filma) kako bi privukle više gledatelja – kupaca i konzumenata, i tako zaradile više novca. Zaključak koji bi valjalo izvesti na kraju raprave o reklamama, a koje učenici jako dobro poznaju (iznimno su vjerni gledatelji reklamnih poruka na televiziji) – reklame utječu na naš odabir pri kupnji, iza dobre i zanimljive reklame ne mora uvijek biti i dobar proizvod. Dakle, moguće je, ali ne i nužno.

Učenici se prisjete nekih reklama koje često gledaju i ispričaju o njima. Zaključe da je u svakoj baš taj proizvod „najbolji”, „poseban” i sl.

Prisjete se brojnih negodovanja svojih majki koje su koristile određeni proizvod u kućanstvu, a koji su prethodno kupovale pod utjecajem reklame. Neki učenici opet nisu nikad čuli da se u obitelji raspravlja o vjerodostojnosti reklama, ali to je razlog više da se bavimo ovom temom te da baš oni budu inicijatori tih rasprava u svojim obiteljima. Kada to usvoje, vrlo su ponosni što znaju da „ne mora biti istina sve što čuju i vide u reklamama” i općenito na televiziji. O tome vole raspravljati, a spremni su svakodnevno govoriti o novim i novim primjerima koje uočavaju u TV programima.

RAZVIJANJE KRITIČKOGA MIŠLJENJA, INICIJATIVE I PODUZETNOSTI 

Razvijanje kritičkoga odnosa prema reklamama iznimno je vrijedno, jer se tako može utjecati i na loše utjecaje potrošačkoga društva u kojem odgajamo djecu. Korisno je potaknuti ih da sami osmisle neku reklamu, jer tako potičemo stvaralaštvo, ali i razvijamo inicijativnost i poduzetnost. Kako će nekoga zainteresirati za crtani film Vau-vau?

Katkad razgovor o reklami povezujem s animiranim filmovima Walta Disneyja. Gdje su sve susreli Disneyjeve likove u svakodnevnom životu: igračke, ambalaža proizvoda namijenjenih djeci – prehrambenih proizvoda, odjeće i obuće, motivi na školskim torbama itd. Što bi se dogodilo kada bi likove iz filma Vau-vau tako reklamirali? Više bi djece znalo za taj crtani film, lik psa iz filma postao bi „slavan”, ne bi im bio toliko neobičan crtež – neki su od brojnih zaključaka koje učenici samostalno iznesu.

Formiranje dobrih stavova u odnosu prema potrošačkoj ekspanziji zahtijeva intervenciju odraslih. O tome treba razgovarati i raspravljati, ne samo na nastavi, nego i na odmorima, u međusobnoj igri i tijekom rješavanja svakodnevnih dječjih razmirica – tko ima ljepšu haljinu, tko je koga uvrijedio rečenicom „Imaš ružne cipele!”. To su također vrijedni odgojni trenutci.

 „Ružno pače” > Walt DISNEY

……………………………..

U raspravama o ružnome i lijepome uvelike može pridonijeti i interpretacija, tj. razgovor o bajci H. Ch. Andersena „Ružno pače”, koju također često koreliram s nastavom filmske kulture. Na satu analiziramo crtani film „Ružno pače” Walta Disneyja, a zatim i hrvatskoga animatora Mate Lovrića.

 „Ružno pače” > crtež, animacija i režija Mate LOVRIĆ

……………………………..

 Opet prilika da uspoređujemo različite rukopise pojedinih autora koji se bave istom temom, svaki na svoj način. Svakako je vrijedno to što djeca mogu zaključiti da je filmska kultura umjetničko područje koje autorima daje priliku za vlastitim i osebujnim izražavanjem te priliku da svojim stvaralaštvom obogate svijet u kojem živimo nekom novom perspektivom viđenja određenih problema.

Voljela bih da opisano iskustvo potakne i roditelje na razgovor s djecom o ovoj temi, jer ona definitivno trebaju podršku i roditelja kako bi razvila estetsko iskustvo, osjetljivost te kritičnost za vizualnu, filmsku i medijsku umjetnost i izražavanje. Želimo li umanjiti loše posljedice nedostatka umjetničkih sadržaja u školi te potaknuti i najmlađe da jednoga dana postanu osobe koje će znati skrbiti za estetiku i kulturu životne okoline, svi u tome trebamo sudjelovati.

  • Iznimno je važno da i roditelji budu podrška učiteljima koji upozoravaju na loše reformske poteze.

Učitelji definitivno ne mogu sami utjecati na neku odluku politike – sad i odmah, jer nemaju tako moćan glas u društvu. Ali nisu baš i neučinkoviti. Ako su i sami imali dobre učitelje svoj će radni vijek odgovorno posvetiti ideji prosvjetiteljstva, onoj koja je nadživjela sve režime i sve političare zalutale u politiku. Svojim će tihim, ali snažnim, stabilnim i kontinuiranim doprinosom „na terenu” pomicati stvari prema boljem obrazovanju. Čak i kad se intelektualca, kao takvog, na sve moguće načine pokušava „izgurati s terena”, kad se raznim manipulacijama uz doprinos nekih korumpiranih ili neslobodnih medija trudi obezvrijediti intelektualni rad tako da se javnost dugo i postojano programira neistinama ili prešućivanjem određenih činjenica. Tada lako dolazi do zamjene teza pa se dogodi što se i dogodilo – da se percepcija o doprinosu učitelja u društvu jednostavno iskrivi. U toj iskrivljenoj percepciji znatnog dijela javnosti učitelj je tek službenik državne službe, jedan u nizu mnogih. Uz dužno poštovanje, za društveni razvoj nisu sve državne službe jednake i jednako vrijedne! Neusporediva je i odgovornost. Jednostavno nije fer uspoređivati odgovornost onoga koji savjetuje nekog političara, onoga koji lupa pečate i arhivira spise, s odgovornošću prosvjetara. Bez namjere da obezvrjeđujem bilo koji posao, jer cijenim svaki, tvrdim da je došlo do zamjene teza i obezvrjeđivanja intelektualnoga rada i zbog toga što nam se u javnom prostoru godinama plasiraju floskule – „Svi smo mi isti i sve što radimo vrijedi jednako!”, „Državni službenici ne rade ništa i samo isisavaju državni proračun!” i sl. Ta bitka koju učitelj vodi s dijelom „hipnotizirane” nacije katkad je nemilosrdna i stvarno treba biti žilav da ne izgubi fokus s onoga što voli raditi i zbog čega je izabrao svoj poziv – poučavati. Na štetu ponajviše naših učenika, doživjeli smo dovoljno neučinkovitih i površnih reformi da nam ne treba mudrosti kako bismo uvidjeli najčešće motive. Pozamašan broj tih „intervencija“ bio je u interesu određenih politika koje su trebale „ovako ili onako” oblikovanog budućeg glasača, neke su bile ustupci, opet određenim skupinama glasača, ali većina su bile tek „lopte” kojima je nova vlast „zabijala gol” onoj prethodnoj, i to „iz kontre”. Uglavnom, koliko god se činilo da su obrazovanje i kultura mirni i pitomi „tereni” na kojima se ne vode glavne „utakmice”, upućenijima je jasno da su one najčešće baš središnji teren za meč najjačih momčadi.*

…………

Ljiljana STUDENI, učiteljica razredne nastave, mentorica | OŠ Jelkovec, Zagreb

...........

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.

……….

* Poveznica s nogometom nije slučajna, jer sanjam da je nacija tako fokusirana na dobro obrazovanje i da predano i jedinstveno navija za njega kao što navija za naše nogometaše na Svjetskom nogometnom prvenstvu, u kojemu svi uživamo!

Vezani članci
Školski portal: Normalno je ono što je normalno svima?!

Normalno je ono što je normalno svima?!

Prilog je govorio o čovjeku, suprugu i ocu, koji je…

Školski portal: Utječe li „viša matematika” na naše učenike?

Utječe li „viša matematika” na naše učenike?

…Ako roditelj provede tri sata fotografirajući svoje dijete i još…

5+ klub
Stručni skupovi Školske knjige
Slovopis
e priručnik
Preuzimanje digitalnih udžbenika
Preuzimanje višemedijskih materijala
Preuzimanje višemedijskih materijala za srednju školu
E-priručnik Tehnička podrška
Lente vremena
Školski portal: Besplatna aplikacija SMIB igre

Besplatna aplikacija SMIB igre

✿ Aplikacija SMIB igre posve je…

Školski portal: Jan je ispunio moj profesionalni svijet

Jan je ispunio moj profesionalni svijet

Vjerojatno je genetika u našoj obitelji…

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

...nego su odlučili provesti revoluciju svojeg…

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto je važna dinamička akomodacija i…

Nadahnjujući citati o učiteljima

Nadahnjujući citati o učiteljima

Dan učitelja, koji slavimo 5. listopada,…