Kad sam počinjala raditi također je bilo sparnih nastavnih dana, ali nisam ni pomišljala na klimu. Sad radim u školi koja je izgrađena u novije vrijeme. A u novije vrijeme često svjedočimo „pametnoj gradnji” škola – mnogo stakla, malene učionice, plastične slabe žaluzine na golemim prozorima. Suvremena gradnja za suvremenu nastavu! Jasno da sad pomišljam na klimu!

PRETPOSLJEDNJI DAN NASTAVE. Ulazim, pozdravljam svoje učenike. Zanima me kako se drže u tim uvjetima. Spremna sam im dati za pravo ako budu negodovali. Pomišljam da bi bilo dobro održati kakav kraći motivacijski govor prije početka rada, izreći im nekoliko rečenica u stilu „Izdržimo još malo!”, „Idemo ‘pomesti’ današnje zadatke, mi to možemo!” i sl. Znam da taj „pristup trenera” dobro funkcionira, jer s ovom generacijom radim na motivaciji više nego s ijednom prije. Pristupim im s iskrenim razumijevanjem, jer imam uvid u brojne nedostatke nastavnoga plana i programa, kao i u to da mnogi roditelji danas ne pripreme odgovarajuće svoju djecu za početak školovanja. Priznam im dosadu, negodovanja zbog težine zadatka, priznajem pitanje „Zašto nam je to potrebno?”. A nakon što sve priznam, izazovem ih, pozovem da zajedno pomaknemo granice i damo priliku sadržaju, zadatku, aktivnosti. RAZVIJAM ODNOS MEĐUSOBNOG POVJERENJA. Već u usporedbi s prethodnom generacijom, ova je puno zahtjevnija u tom smislu. Osim toga, danas je postalo normalnim da svu odgovornost za nemotiviranog učenika snose isključivo učitelji i škola. Postoje i očekivanja da učenik apsolutno sve zadaće napravi u školi te da roditelji kod kuće ne trebaju „opterećivati” svoj odnos s djetetom dosadnim i napornim školskim temama.

U praksi nam se dogodilo da roditelji nisu dolazili na informacije cijelu godinu, da su odbijali primati pisane pozive razredne učiteljice te da ih je na kraju godine morala telefonski obavijestiti da njihovo dijete pada razred. Razgovor je bio vrlo kratak. Učiteljici je rečeno: „To je vaš problem, ne moj!”, nakon čega je roditelj spustio slušalicu. Jasno, riječ je o ekstremnom primjeru, ali istinitom.

Između predivnih suradnji s odgovornim roditeljima i spomenutoga primjera, bezbroj je situacija u kojima se učitelji danas trebaju „dočekati na noge”. Balansirati između ekstrema.

Toga dana, međutim, nije bilo ni tračka umora ili pomanjkanja motivacije.

Lica vedra, pogledi usredotočeni.

OSJETILA SAM NJIHOVO IŠČEKIVANJE, SHVATILA DA SU NEŠTO NAUMILI. Vladaju situacijom. Volim takve trenutke i doživljavam ih kao dobru povratnu informaciju. Kao konkretnu nagradu za sve ono što ulažem u svoj posao.

Značajno se smješkajući, učenica mi je pružila nekoliko listova papira zaklamanih u malenu knjižicu. Na naslovnici je pisalo POPIS PREZENTIRANJA, a na sljedećim stranicama uredno ispisane teme ispod kojih su bila navedena imena. Uz svako ime stajalo je koristi li učenik PowerPoint prezentaciju ili će temu predstaviti uz plakat.

Svečano mi je najavljen plan rada za taj dan. I ako ne stignu svi danas, nastavit će se i sutra. Naumili su svoje, bez obzira na moje planove. Odrekli su se čak tjelesne i zdravstvene kulture kako bi ih što više stiglo govoriti.

Tijekom godine poticala sam ih da samostalno istražuju teme koje ih osobito zanimaju, a kojima se na satu nismo stizali baviti previše duboko i detaljno.

Jednako značajan dio zadatka bio je da se istodobno dobro pripreme i za izlaganje svoje teme. Tijekom cijeloga drugog polugodišta donosili su memorijske štapiće sa sadržajem, elektroničkom poštom slali svoje radove, a u kutiji na kraju učionice gomilali su se plakati. Povremeno bismo stizali poslušati neke, ali većina bi toga ostajala „na čekanju”.

Nakon svakog izlaganja koje smo mogli „ugurati” u neki sat uz konkretnu temu, proveli bismo i analizu izlaganja. Analiza je obuhvaćala samoprocjenu i procjenu, a često bi se razvila i vrlo zanimljiva rasprava. Analizirali smo, ne samo sadržaj (je li im bio zanimljiv, jesu li naučili nešto više od onoga što su znali), nego i način izlaganja (jasnoću u izražavanju, komunikaciju s publikom, držanje tijela i stav tijekom izlaganja), kao i dizajn plakata ili PPT-a (odnos slike i teksta, font slova, boje koje su koristili, animaciju slajdova).

Vremenom su neki učenici podizali standarde. Luka je primjerice uveo nove trendove – kviz nakon izlaganja, videozapis izrađen u jednoj od brojnih aplikacija, prezentaciju ozvučenu glazbom od fotografija koje su sami fotografirali itd. Zbog toga su neki popravljali svoje radove, dopunjavali novim idejama, a pojedini su me roditelji obavještavali o tome kako njihova djeca neumorno uvježbavaju svoja izlaganja kod kuće ispred ogledala, tjednima pa čak i mjesecima. Uskoro im nisam trebala ni za tehničku podršku.

Shvatila sam da su me nadmašili u brzini i umijeću služenja tehnikom. Na odmorima su samostalno prebacivali radove na razredno računalo, slagali ih u svoje mape. Drveni štap koji je služio za pokazivanje tijekom izlaganja zamijenili su laserom otkrivenim na daljinskom upravljaču projektora.

Najzanimljivije i najljepše u ovom procesu bilo je to što sam učenike koji su imali zanimanje za rad na računalu, tek usputnim i kratkim instrukcijama poučila nekim osnovama, a dalje su oni preuzimali inicijativu te poučavali ostale.

Učili su brzo jedni od drugih, a najčešće tijekom odmora ili ostajući još neko vrijeme u razredu nakon završetka nastave.

DOSLOVNO SU SAMI ORGANIZIRALI, ALI I IZVELI NASTAVU TA DVA POSLJEDNJA DANA. Smjestila sam se u zadnju klupu i uživala u spoznaji da sam im suvišna. Čak i u vođenju analize te procjeni, jer su odabrali učenika koji će voditi razgovor.

Želim naglasiti da je moj primarni cilj u cijeloj ovoj priči u kojoj se očituje isprepletenost brojnih korelacija, unutarpredmetnih i međupredmetnih, bio razvijanje jezične kompetencije i motivacija za nastavne sadržaje koji su im često nezanimljivi, a i škola u cijelosti. Posljednjih nam godina u školu dolaze djeca koja imaju iznimno mnogo poteškoća baš u jezičnom izražavanju. Veliki problem s kojim se susrećemo jest i nesnalaženje u preuzimanja inicijative, nedostatak samostalnosti i objektivne procjene rezultata rada. Naši „novi klinci” sve su češće djeca koja su prije upisa u školu rijetko dobila priliku, jer im roditelji u potpunosti organiziraju sve, čak i slobodno vrijeme. I na svojim rođendanima su gosti.

Za rezultate koji su mi se neočekivano ukazali, iskreno, nisam imala do detalja razrađen plan. Ni pomno planiran i napisan projekt. Cilj jest bio definiran, ali sve drugo sam gradila putem. Ne u mjesečnom planu, katkad tek u tjednom planiranju, a najčešće u pripremi za konkretan nastavni sat.

Katkad sam improvizirala i često odustajala od plana, jer bih se na satu i u komunikaciji s djecom dosjećala još boljih aktivnosti, a nekad prihvaćala i njihove prijedloge.

Odgovorno tvrdim da su svakom iskusnom učitelju koji zna što radi u nastavi, velika i mala planiranja često gubitak dragocjenog vremena za još jednu formalnost u nizu.

Moj razred broji 28 učenika, dvoje sluša redovitu nastavu po prilagodbi, a nekolicini trebam individualizirati rad, prilagoditi metode.

Takvi uvjeti nisu u okvirima pedagoškog standarda, ali MZOS je dao zeleno svjetlo.

Može se raditi i mimo standarda uz usmeni blagoslov, jasno, kad poslodavac nema drugih rješenja. I učitelj može izvoditi dobru nastavnu praksu bez pomnog planiranja, zar ne? Ali…

Ali samo ako predano i često komunicira s roditeljima, upoznaje ih sa svakom sitnicom i pomakom od propisanog, upozorava na razloge zbog kojih radi kako radi. Ukratko, ako paralelno provodi i edukaciju roditelja, uvlači ih u svoju struku i poučava učiteljskom poslu. Jasno, treba i malo sreće te umijeća da nerazumijevanje ponekog roditelja nadomjesti njegovim povjerenjem. Taj me dio u poslu najviše iscrpljuje. Nepovjerenje sustava, „traženje dlake u jajetu” na svaki prigovor roditelja, makar on po struci bio kemijski tehničar ili imao završena dva razreda osnovne škole.

A u nastavi se često dogodi da kreneš s jednom idejom, a putem stigneš i do nekih neočekivanih, pa čak i nepredvidivih ciljeva. Znam da nas plan često optereti, znam da zbog formalnog planiranja katkad damo od sebe i manje nego što možemo, znam da često ne stižemo ni zaviriti u sve te planove. Jer planiramo mnogo prije „utakmica”, a tijek utakmice u uvjetima u kojima radimo malo tko može predvidjeti do te mjere. I znam da ovim rečenicama riskiram da me se prozove za neprofesionalnost.

Koliko god mi neki plan zvali „okvirnim”, dođemo do trenutka da nas planovi ograniče u praksi.

Katkad odustanemo od dobrih situacija, jer su nam prekomplicirane promjene u dokumentiranju cijele priče, odustajemo od ideja samo zbog pisanoga traga koji se od nas traži. Vraćamo se planu, jer što ako neki roditelj ne shvati ideju, a ti nemaš valjani pisani trag i praksa ti se ne poklapa s planom?!

Često me obeshrabruje i spoznaja da te planove malo tko i pročita, a toliko mi muke zadaju!

Kako i bez plana ipak dođe do toga da djeca sve sama organiziraju, sve pripreme i žele učiti i kad to ne trebaju više, u učionici u kojoj je „plus 100 stupnjeva”?

Ista ona koja su u školu zakoračila sa strahom, dosadom na licu, otporom prema svemu „što se mora”.

Ista ona koja su se beskrajno mučila ispričati drugima što su radila tijekom vikenda ili izraziti neku svoju misao, doživljaj, osjećaj.

Često izlazim iz okvira predmetno-satnog sustava, jer me i to ograničava u radu s novim klincima.

Ponavljanjem beskonačno mnogo puta što se očekuje u izlaganju – govoriti jasno, glasno, izražajno, pauzama naznačiti što je važno, uspostavljati kontakt očima s publikom, postići zanimljivost u izlaganju, ne čitati i ne govoriti napamet naučeno već se izražavati „svojim riječima”, držati se uspravno i nastupiti samopouzdano…

TRUDIM SE da svako moje čitanje na satu književnosti bude odličan govorni uzor. Da moje izlaganja o nekoj temi budu male kazališne predstave.

VRAĆAM NEUSPJEŠNE prezentatore na ponovni pokušaj i pritom se bez odustajanja borim s pokojim ljutitim roditeljem koji ne shvaća da dijete neće napredovati ako mu ne postavljamo veće izazove, one kojima je doraslo.

OBJAŠNJAVAM da je nužno dozirati i pohvalu, da ona treba biti u skladu s uloženim trudom i mogućnostima svakog djeteta. Da se izvrsnost ne postiže preko noći te da dolazi nakon što se dijete nauči nositi i s neuspjehom, nakon što shvati vrijednost konstruktivne kritike.

Češćom „krađom vremena” od nastave koju smo navikli vidjeti u našim učionicama, zaobilaženjem ponekoga suhoparnog i dosadnog zadataka u radnoj bilježnici, nepoticajnoga književnoga teksta, mijenjanjem plana rada na licu mjesta. Dosljednim provođenjem nastave medijske kulture koju svi u razredu vole i koja im je bliska, integrirajući je u sve predmete.

Dijelove mozaika gradili smo na nastavi hrvatskoga jezika, prirode i društva, sata razrednika, na nastavi likovne, glazbene te tjelesne i zdravstvene kulture. Trebalo je „ukrasti” vrijeme te ih poučiti, a ne samo očekivati da znaju – kako samostalno i bez pomoći roditelja osmisliti dobar plakat ili prezentaciju, kako i gdje doći do informacija, kako ih selektirali, fotografirati dobru fotografiju, kako koristiti ogledalo za govorni nastup, kako disati da se ukloni trema…

Ne mislim da je „gubitak vremena” davanje prilike i lošijim govornicima.

Ne puštam na miru one koji pohvale loše govornike, jer su im najbolji prijatelji, a ne prepuštam otvorene razgovore i kad se zalomi kakva neargumentirana kritika motivirana tračkom ljubomore.

Otvoreno se suočavamo i s najosjetljivijim situacijama, rješavamo ih na satu razrednika. Bilo je suza, isprika, kajanja, ali i iskrenih pohvala, gromoglasnih aplauza, izvikivanja „Bravo!”. I dugačkih, ali uvijek pristojnih pisama osjetljivih i zaštitnički orijentiranih roditelja na mom e-mailu.

NE PROPUŠTAM PRILIKU DA ISTAKNEM DOBROGA GOVORNIKA, uvijek i kontinuirano, pohvalim svaki dobar odgovora na postavljeno pitanje.

POTIČEM IH DA ISKRENO I KONTINUIRANO PROCJENJUJU MOJU NASTAVU, moja izlaganja, aktivnosti koje planiram. Da slobodno izjave kad im je nastavni sat dosadan, da me pohvale za neko zanimljivo izlaganje, da me slobodno i kritiziraju kad nisam dala dovoljno od sebe.

„GURAM” RAZGOVORE O NAČINU KOMUNIKACIJE gdje god imam priliku, provodim treninge neverbalne komunikacije, tražim osvrt na svaki pročitani tekst bez obzira na to što nije sat hrvatskog jezika, želim da izraze što im je tijekom slušanja književnoga teksta privuklo pozornost, izazvalo emociju, osjećaj ugode, potaknulo interes.

ČESTO IH NASMIJAVAM I PUŠTAM DA SE SMIJU DO MILE VOLJE, jer glumim kako ne treba čitati ili odgovarati na pitanja. Snimam diktafonom njihova izlaganja, preslušavamo snimke te procjenjujemo tko je bio uvjerljiviji, zbog čega, itd.

ZAISTA SMO PUNO RADILI NA JEZIČNOM IZRAŽAVANJU, a bilo je lako i zanimljivo jer sam za uvježbavanje koristila tehniku i sve raspoložive medije.

SAMO PRISUSTVO TEHNIKE NA SATU PODIZALO JE MOTIVACIJU, sve je uz nju djelovalo „odraslije”, ozbiljnije i privlačilo je njihovu pozornost.

SHVAĆALI SU SMISAO UČENJA, jer su svoju jezičnu kompetenciju te brojne druge primjenjivali da bi stvorili konkretan sadržaj – snimili reklame za zdravu hranu, pozivali prijatelje u svoj novootvoreni restoran, izvodili monologe uživljavajući se u književne likove kako bi zabavili jedni druge ili izazvali neku emociju, nizom fotografija prikazivali promjene u prirodi, neke svoje anegdote „pričali” opet nizom fotografija uz glazbenu podlogu, pokretima tijela i plesom prenosili poruke jedni drugima, pisali kritike o nekoj skladbi koju su slušali na glazbenom, raspravljali o uspješnom sastavku prijatelja, igrali se filmskih kritičara, novinara koji vode intervjue. Snimala sam kamerom njihove recitacije uz koje su imali zadatak glumiti, izraziti neku kiticu/stih pokretom tijela, mimikom lica. Sve su te pokušaje preslušavali i pregledavali često i izvan nastave, puštali prijateljima i iščekivali njihove reakcije. Katkad je bilo težih kritika s kojima su se morali naučiti nositi, katkad je bilo i iznimnog skoka u motivaciji, općenito za školu.

TA POSLJEDNJA DVA DANA POSLUŠALA SAM NIZ IZVRSNIH PREZENTACIJA. Djeca su se najprije predstavljala, najavila bi svoju temu, a zatim u izlaganjima pokazala kako suvereno vladaju sadržajima.

Bilo je tu svega: putovanja u druge gradove i države s fotografijama, zanimljiva izlaganja o životinjama i biljkama u vodama tekućicama i stajaćicama, o predmetima iz prošlosti, znanstvenicima, kulturnim i javnim ustanovama grada, obilježjima pojedinih zavičaja, predstavljanja pokusa. More pažljivo osmišljenih plakata, prezentacija s glazbom, videozapisa, njihovih fotografija, crteža. I svaki sadržaj prožet emocijom, nekim osobnim doživljajem i iskustvom.  

I sve to bez napisanih planova, ali s jasnom vizijom za što ih pripremam. Kad ulazim u razred, znam što mi je cilj i pozorno ih slušam da bih mogla djelovati – odmah.

Kako će iskoristiti sva ta pusta školska znanja, što će sa svim naučenim činjenicama koje su zapisane u planovima ako ne znaju govoriti te predstaviti sebe, svoju ideju i rad?

…………

Ljiljana STUDENI, učiteljica razredne nastave, mentorica | OŠ Jelkovec, Zagreb

………..

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.