… različite medijske platforme i brojne mogućnosti za proizvodnju medijskih sadržaja. Nevjerojatan je taj prostor u kojemu se danas možeš IZRAZITI!

Fascinira me brzina kojom se širi i dinamika kojom ulazi u našu svakodnevicu. Toliko je kombinacija kojima čovjek današnjice na svjetlo dana može izvući svoje misli, emocije, doživljaje, perspektive, percepcije, trenutke…, materijalizirati ih u obliku medijskog uratka, putem njega komunicirati sa sobom, upoznati se bolje, razviti određene potencijale, osloboditi se kočnica, istraživati svoje „ja”.

A razmjenom može komunicirati s mnogo drugih ljudi istodobno, u globalnim razmjerima, spoznavati o sebi i doživljaju svijeta u interakciji s drugima. Može izložiti svoje stvaralaštvo sad i odmah bez posredovanja, procedura, bez velikoga napora, iznijeti svoje stavove i svjetonazore, pomicati osobne granice, utjecati na svoje okruženje i šire te učiti svugdje i o svemu, bolje razumijevati različite životne okolnosti i ljudske odnose.

Čovjek od davnina ima potrebu za izražavanjem doživljaja svega što ga okružuje i potrebu da svoj doživljaj pretoči u sliku, zvuk, pokret, da stvori neki simbol kojim će vlastitu percepciju podijeliti s drugim ljudima. Čak i u vremenima kad je to stvaranje bilo ograničavano i sputavano, ljudi su nalazili načine da se izraze. Ta je potreba prirodna i imanentna ljudskom biću koje razmišlja, osjeća i komunicira.

Kad ovako promišljam, zapravo mislim na umjetničku snagu medija i sve one dobre i za život važne poruke koje društvo čine kulturno snažnim, životnim i prosperitetnim. Umjetnička kreativnost prisutna je još od vremena prapovijesnih arheoloških kultura. Ona je tijekom čitave ljudske povijesti važan pokretač prema boljitku čovjekova života. Njome i uz nju propitujemo, mijenjamo i djelujemo da bismo bili humaniji, zadovoljniji, da bismo sebe i sve oko sebe mogli sagledati dublje, vidjeti još dalje izvan granica svih naših društvenih uloga.

Danas je taj duhovni zalogaj postao dostupan svima, a svoj doprinos tom beskonačnom slijedu okusa može dati baš svatko tko želi. I to vrlo jednostavno – iz vlastite sobe može poslati svoj uradak ravno u svijet i on će iste sekunde biti lako dostupan masi.

Umreženost je, dakle, još jedna velika moć čovjeka današnjice. Ona nam je donijela brojne izazove kojima često ne možemo odoljeti. Omogućila nam je da bez straha, treme i nesigurnosti istražujemo svoje talente i zakoračimo u slobodu izražavanja neviđenih razmjera.

I tu nije kraj!

Jer u virtualnom prostoru svaki čovjek ima priliku biti tko god poželi. Može se prepraviti, popraviti, prekrojiti, nadograditi, osloboditi neku svoju nerealiziranu osobnost koju je tijekom života prigušivao zbog nesigurnosti, različitih životnih okolnosti, okoline. Iako znam da je moć prikrivanja i prekrajanja identiteta u prostranstvima virtualnog prostora „sklizak teren”, jer smo, uglavnom s pravom, najčešće usmjereni na zlouporabu te mogućnosti, znam mnoge ljude kojima je to dalo novu priliku i iz temelja promijenilo život nabolje.

Takva je moja percepcija o medijima i mogućnostima koje pružaju. Vidim ih kao sredstvo koje potiče na umjetničko izražavanje. Vidim ih tako, jer mediji zapravo objedinjuju gotova sva umjetnička područja – glazbu, likovnu umjetnost, ples, fotografiju, glumu…

Zbog čega se onda danas borimo s činjenicom da nam djeca i mladi uglavnom pasivno konzumiraju medije i vrlo ih malo koriste za stvaralaštvo? I to unatoč činjenici da su kreatori tehnologija za izradu medijskih sadržaja usmjereni prema povezivanju, tj. integraciji „alata” i „jezika” različitih umjetničkih područja, da sve te mogućnosti nastoje smjestiti na jedan, što manji uređaj te da su načini kreiranja sadržaja sve jednostavniji i sve ih je lakše svladati.

Možda zbog sve veće degradacije umjetničkih područja u nastavnoj praksi? Od smanjivanja satnice likovne kulture preko nebrige sustava o tome provodi li se medijska kultura u nastavi i kako, do malog ulaganja u opremljenost škola.

I tako, kad povremeno malo više zaronim u istraživanje nekog programa za izradu medijskih sadržaja kako bih oplemenila svoju nastavu, ne mogu vjerovati da naše obrazovanje sve te blagodati još drži prilično po strani. Ne mogu se pomiriti s time da je sustav medijsko obrazovanje uglavnom prepustio entuzijastima. Bojim se da se njihov broj neće povećati ni nakon prijedloga ministrice obrazovanja da se s 30 posto većom plaćom nagrade učitelji koji rade na EU projektima. Hoće li tih 30 posto potaknuti više učitelja da se sami pobrinu za suvremeniju nastavu, za bolje opremljene škole pa tako, između ostaloga, i za kvalitetnije medijsko obrazovanje? Možda i hoće jednom – kad ih netko kvalitetno pouči svim konkretnim koracima za uključivanje u projekte, savjetuje kako ih provoditi i istodobno držati nastavu u često neodgovarajućim uvjetima, kako prevladati sve probleme neučinkovitog sustava kad je u pitanju, primjerice, međufinanciranje itd. Do tada, kapa dolje entuzijastima, a ministrici i odgovornima mnogo sreće, da se njihov entuzijazam brzo ne potroši!

…………………….

Ljiljana STUDENI, učiteljica razredne nastave, mentorica | OŠ Jelkovec, Zagreb

………..

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.