Fascinira me kako zrelo procjenjuje svoje školske rezultate, kao i neopterećenost time što za pojedine školske predmete nije pretjerano zainteresirana. Govori mi u kojim predmetima postiže maksimalne rezultate, ali jednako otvoreno razgovara i o onima u kojima ne ostvaruje najbolji rezultat.

Sasvim ležerno izjavljuje da je sklonija umjetničkim predmetima, da joj matematika dobro ide, ali da matematiku „baš i ne zna za plus pet”. Već u devetoj godini života ima viziju o tome što bi studirala. Njezin je trenutačni izbor Likovna akademija, ali u obzir dolaze i drugi studiji umjetničkog smjera. Zanima se za glazbu i ples, pohađa baletnu školu, odlično crta i svima koje zanima rado pokazuje mapu sa svojim likovnim radovima.

Od početka školovanja, na rijetkim i kratkim informativnim razgovorima, ali i u bilješkama opisnog praćenja njezina uspjeha, učiteljice roditeljima jasno daju do znanja koje interese kod djevojčice treba razvijati, odnosno za koja je područja više nadarena. Koliko sam shvatila, nitko se pretjerano ne opterećuje zbog toga što u svim predmetima Luna nije među najboljima.

PRIMARNI JE CILJ što ranije prepoznati djetetove sklonosti, prepoznati talente te ih maksimalno razvijati, a djetetovo obrazovanje usmjeravati u skladu s njima.

„Dopuštena” je prosječnost u drugim područjima, smatra se prirodnim da u nekim predmetima napreduje sporije, a u nekima brže. Učitelji ne daju negativne povratne informacije roditeljima za prosječnost u nekim područjima.

Praćenje individualnog razvoja nije samo nešto o čemu se govori na početku školovanja, a što sustav kasnije ne prepoznaje. U našim se osnovnim školama opisnim praćenjem i vrednovanjem također prati individualni napredak. Najčešće prepoznamo i kojim je područjima dijete sklono, ali to često nije jamstvo da će se upisati u željenu školu ili smjer „koji mu leži”.

Znači li nešto preporuka učitelja razredne nastave i predmetnih učitelja u osnovnim školama za upis u srednju školu u kojoj bi se, s obzirom na talente, trebalo naći? Ne.

Preporuka eventualno može pomoći roditeljima koji su spremni surađivati te koji i sami poštuju djetetove interese, koji su svoje dijete spremni usmjeravati da u životu radi ono što voli, što mu čini zadovoljstvo i u čemu će postići izvrsnost.

Međutim, budući da živimo u društvu opterećenom gospodarskom i drugim krizama, da se suočavamo sa sve većim raslojavanjem na struke od kojih se dobro živi, od kojih se može preživjeti, ili se teško može živjeti, pri odabiru škola za svoju djecu vidno smo zaokupljeni i time.

Da bi primarni cilj obrazovanja bilo čovjekovo zadovoljstvo i sreća te izvrsnost pojedinca u njegovu budućem zanimanju, trebalo bi živjeti u društvu manje opterećenom egzistencijalnim problemima.

Jer pri odabiru škola i studija naši učenici i njihovi roditelji nisu isključivo usredotočeni na to hoće li dijete upisati ono što voli i želi raditi u svome životu, nego je li zanimanje koje biraju isplativo ili nije, postoji li na tržištu rada potražnja za njim ili ne.

Jasno da su i to vrlo važne smjernice za odabir, ali je loše kad se zanemare djetetovi interesi, jer nije svestrano. Stoga se i događa da nam vrlo često propadaju veliki talenti.

Svaki bi sustav obrazovanja trebao podržavati „koncept sretnog i zadovoljnog čovjeka”, a malo je vjerojatno da će to i zaživjeti u uvjetima u kojima trenutačno živimo i odgajamo djecu.

Selekcija za upis u srednje škole, a i kasnije prilikom upisa na studij, podržava baš te strahove učenika i roditelja. Budi najbolji u svemu, jer ćeš jedino tako ostvariti svoj cilj, iluzija je najčešće njeguje tromi sustav obrazovanja u koji se ne ulaže dovoljno da bi pratio suvremeno doba i promjene koje se događaju na tržištu rada. Međutim, nisu svi problemi ni u tome!

Škola ima vrlo slab autoritet, a status učitelja, prije svega onih „za malene”, još se i više degradira lošim političkim odlukama.

Da se zanemaruje i narušava dignitet onih koji najviše čine da bi „odgojili za obrazovanje”, i to kad se obitelj sve teže nosi ili se ne snalazi s pripremom za školu, dokazuju i postupci ministrice obrazovanja tijekom nedavnog donošenja Zakona o odgoju i obrazovanju.

Raskol koji se dogodio i unutar same učiteljske struke tijekom rasprave o spornom članku iz spomenutog Zakona dokazuje da i sama struka ne razumije ono što je već desetljećima temelj svih suvremenih i učinkovitih obrazovnih sustava u svijetu – prioriteti svih reformi su ulaganja u odgoj i obrazovanje upravo najmlađih. U vremenu kad su sva ljudska znanja dostupna podcjenjuju se temelji koji omogućuju samoobrazovanje i cjeloživotno učenje.

Kad je Lunina „nizozemska učiteljica” Luninu majku (koja nije imala „nizozemske učitelje”) izvijestila o konačnom uspjehu djeteta na kraju nastavne godine, majka se zabrinula, isprva čak i naljutila. Navela joj je područja u kojima je Luna ostvarila izvrsne rezultate te spomenula ona u kojima nije bila izvrsna, ali je bila dobra.

Majka je pitala učiteljicu što s djetetom nije u redu i željela je čuti detalje. Nije joj bilo jasno zbog čega je učiteljica njezin napredak kontinuirano ocjenjivala pozitivnim ako je u nekim područjima mogla biti i bolja. Učiteljici je trebalo vremena da shvati u čemu je problem. Nekoliko je puta ponovila da je s djetetom sve u najboljem redu te da je konačni uspjeh djeteta takav kakav jest, a da je ona prezadovoljna njime. Nije shvaćala zbog čega majka misli da je tijekom godine trebala dodatno raditi na sadržajima u kojima nije postizala maksimum. Da bi se sporazumjele, majka je trebala promijeniti „mentalni sklop” koji je je stekla odgojem i obrazovanjem u društvu koje u svemu funkcionira drugačije. Trebalo joj je i vremena, i drukčijih iskustava, da bi prošla određene misaone procese i prihvatila novi „mem” koji nije stekla svojim kulturnim nasljeđem – da dijete ne treba biti najbolje u svemu kako bi u kasnijem obrazovanju imalo priliku biti uspješno, a u odrasloj dobi sretan i realiziran čovjek.

Luna se školuje u zemlji koja je u samom vrhu europskih država po standardu i kvaliteti života, koja ima jedan od najbolje riješenih obrazovnih sustava, jer „proizvodi” uspješne i sretne ljude.

Građani te države apsolutno su u skladu s vremenom u kojemu žive, a pritom mislim na vrijeme koje je obilježeno medijskom ekspanzijom, ubrzanim informatičkim razvojem i razvojem informacijskih znanosti.

Suvremena je u svakom smislu, a u svojoj redovitoj školskoj satnici nema posebno mjesto za medijski odgoj i obrazovanje.

Postoji tek program koji se naziva Audiovizualni odgoj. Njegovo provođenje ovisi o zanimanju i entuzijazmu učitelja, a može se naći i u obliku izvanškolskih aktivnosti. I to je sve! S druge strane Luna koja se školuje u tom sustavu izvrsno se služi svim uređajima, bez euforije spominje uporabu tableta u školi najčešće za učenje matematike od trećeg razreda i u rješavanju ispita znanja, na mobitelu bez problema nalazi internet i bira sadržaje koji je zanimaju (film i glazba).

Nema problem s pretjeranom uporabom tehnologije, s gledanjem neprimjerenih sadržaja, vremenskim ograničenjima u korištenju.

Sluša sve majčine upute i ozbiljno doživljava upozorenja da mobitel treba biti što dalje od mjesta na kojemu spava.

U tjedan dana nijednom nije gledala televiziju, uglavnom je zaokupljena igrom vani s drugom djecom, a kad nije vani najčešće crta i bavi se nekim kreativnim aktivnostima koje samostalno bira.

Nije teško zaključiti da zemlje koje ulažu u najraniji institucionalni odgoj te svoju djecu i od najranije dobi te kontinuirano tijekom odrastanja na pravilan i primjeren način odgajaju pa tako i za suživot s medijima, ne jure prema uvođenju odgoja za medije.

Negdje sam pročitala da su se podčinjeni narodi i nacije ranije priključili pokretu za medijsko obrazovanje nego dijelovi svijeta koji su dominirali medijima, a da se SAD najkasnije priključio inicijativi medijskog obrazovanja.

O tome treba razmišljati.

Dok čitam vijest da je MZO potpisao ugovore o suradnji s tri hrvatska teleoperatera koji će učenicima i nastavnicima 74 škole uključene u program bombastičnoga naziva ŠKOLA ZA ŽIVOT osigurati pristup digitalnim obrazovnim sadržajima bežičnim pristupom internetu, ne mogu se oteti dojmu da ćemo učiniti još jedan korak dalje od odgoja, a tako i medijskoga. „Ugovori s korporacijama” koje će učiteljima i učenicima osigurati SIM karticu i besplatan pristup određenim mrežnim stranicama s obrazovnim sadržajima za 2 GB prometa mjesečno podsjetile su me na nešto što sam nedavno pročitala u jednom stručnom članku – održat će se oni koji prate promjene, nestat će oni koji ih odbijaju, dok kreatori promjena uvijek postaju vođe.

Žao mi je što smo apriori odredili u kojoj ćemo kategoriji biti, jer mislim da imamo potencijal. Izjava ministrice obrazovanja kojom komentira spomenute ugovore teleoperatera i MZO-a daje naslutiti da ćemo zanemariti i ostatke ostataka onih vrijednosti koje su koliko-toliko bile jamstvo dobre nadogradnje.

„Sve je to dio digitalne transformacije škola, jer naši učenici zaslužuju jednake izglede kao njihovi vršnjaci u drugim zemljama Europske unije. Ovo je sjajan primjer kvalitetne suradnje gospodarstva i države”, istaknula je ministrica.

Posao i politika, prije svega.

…………

Ljiljana STUDENI, učiteljica razredne nastave, mentorica | OŠ Jelkovec, Zagreb  

…………

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.

…………