…a žudim zato što me smeta ponižavanje intelektualnog rada u zemlji, nepoštivanje struke [ne samo moje već je to općenito postao trend u zemlji – nikoga ne zanima struka, važno je znati se laktariti, svi su glasnogovornici javnosti, a najmanje stručni ljudi…], nerviraju me Google-pametnjakovići i glupani koji propisuju recepte za život [kao onaj bivši ministar koji je predložio da učitelji popunjavaju manjak kadra u turizmu te vikendima odrađuju sezonske poslove… i to bi trebalo biti domoljublje ili što?!]…

Posao nekad nije samo posao. Kad radiš nešto u što vjeruješ i kad svojim radom nastojiš ostvariti dobar utjecaj, katkad malen pomak u mentalnom sklopu struke kojoj pripadaš, ali nema veze i ako je malen – to itekako može usrećiti čovjeka i dati smisao onome čemu je posvećen i što ga tjera na ustajanje svakog jutra i na često naporan rad i rizike.

Radimo radi novca, istina, naprosto zato što njime osiguravamo svoju egzistenciju, ali fućkaj novac ako ne vidim smisao u onome što radim i nemam neku strast koja me vodi i motivira da svakoga jutra krećem u nove izazove.

Radeći u nastavi priželjkivala sam da mi se omogući autonomija i zavidjela sam kolegama u drugim državama koji rade u sustavima gdje se poštuje struka učitelja i ne zadire u nju s raznih strana.

Moje studiranje i kasnije, tijekom rada, stručno usavršavanje nekad su mi se činili besmislenima, jer što god bih mijenjala u nastavi trebala sam objašnjavati nestručnima i nekompetentnima, što nije jednostavno, jer mnoge stvari ne mogu razumjeti.

Vrlo sam teško pratila udžbenike izdavača, katkad su mi bili smetnja u radu, jer sam trebala samo prijedloge, ne i gotove recepte, a budući da se udžbenici kupuju nije bilo šanse da se njima ne koristim, jer je trebalo opravdati to što su u dječjim školskim torbama.

Željela sam da me se kao učitelja pusti na miru da s roditeljima pratim svoje učenike i da vođena svojim znanjem i iskustvom samostalno procjenjujem kad je vrijeme za neki iskorak, kad su spremni za neki novi izazov…

Ove sam godine u izdavaštvu, odlučila sam prihvatiti nove izazove i stvarno nije jednostavno… Ne znam kako bih sve „hendlala” da nema te strasti i potrebe da sve što radim ima neki smisao, neku motivaciju koja nije isključivo novac potreban za život [a uvijek ga nedostaje, jer nisam odabrala laktarenje].

Da nema te potrebe da samoj sebi opravdam svoj odabir posla kojim se bavim, davno bih otišla iz odgojno-obrazovne struke, s obzirom na sve, a kako je – mogla bih pisati tri dana bez prestanka…

I sad uređujem početnicu, a mislim da je početnica najvažniji i najosjetljiviji udžbenik – jer vodi dijete tijekom prvih dana škole, uz nju stvara svoj prvi dojam o školi i MORA BITI POTICAJ!

Uređujem početnicu – najvažniji udžbenik, jer je za prvi razred.

Ona je sad na procjeni – procjenjuju je struka, moje kolegice i kolege.

Nije jednostavno, ali je za mene novo i zanimljivo iskustvo.

Sretna sam da je to upravo udžbenik koji omogućuje učitelju autonomiju koja je nužno potrebna da stvari u razredu funkcioniraju, kad imaš male ljude ispred sebe koje trebaš potaknuti da zavole školu i učenje.

To je početnica koja omogućuje učiteljima da sami odaberu kad početi učiti slova, pisati i čitati.

U njoj je dovoljno sadržaja za pripremnu fazu, dovoljno poticaja za razgovor i upoznavanje sa svakim djetetom, dovoljno materijala da školu doživi zanimljivom i da učenje ne bude pritisak.

Ona ima dva dijela. Prva je knjiga, prvi dio, poput slikovnice, ali ozbiljno vodi kroz globalno čitanje i ima mnogo zanimljivih zadataka te prijeko potrebne predvježbe za pisanje.

Kad učitelj shvati da su djeca dovoljno zrela da krenu dalje i procijeni da je trenutak da nauče slova, ostavlja prvi dio početnice, proslavi s djecom završetak prvog razdoblja i uzima novu knjigu sa slovima – nova knjiga za novi početak, u veselju. 

• Zašto ovo pišem? 

Da odagnam šumove u komunikaciji i dam do znanja da se neke stvari trebaju mijenjati – nepovjerenje prema učiteljima loše je za djecu.

Pišem i zato što me ljuti kad čujem da se učitelje doživljava kao ljude koji rade samo kad imaju gotove recepte, kad se misli da je knjiga za učitelja, a ne razmišlja da je ona za dijete.

Učitelju je ta knjiga dovoljna kao podrška da se bolje nosi s nepovoljnim uvjetima rada i nejasnom reformom, uza sve druge materijale koje mu omogućuju da dobro osmisli svoju nastavu.

Ne, u PČELICI nije zamišljeno da djeca počnu pisati tek u drugom polugodištu. 
Njezina je prednost upravo to da učitelj SAM BIRA KAD ĆE POČETI POUČAVATI SLOVA.

Ono što sam oduvijek htjela kao učiteljica jest – da mi nitko ne nameće kad ću raditi nešto s djecom koju, uz roditelje, najbolje poznajem, udžbenik koji će dati dovoljno književnih tekstova i dobrih ilustracija za razgovor, ali koji neće nametati dinamiku.

Nadam se da sam pomogla pokojem roditelju budućeg prvašića da shvati koliko ljudi razmišlja o prvim danima škole njegova djeteta, čak i kad se čini da nije tako. I učiteljima koji žele znati nešto više o udžbenicima koje biraju.

Autonomija učitelja prijeko je potrebna da stvari funkcioniraju u uvjetima u kojima radimo. Sretna sam da mogu pridonijeti, uz autorice koje razmišljaju na isti način…

…………

Ljiljana STUDENI, učiteljica razredne nastave, mentorica

…………

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.