Danima još nakon skupa s kolegicama sam razmjenjivala dojmove o onome što smo slušali. Naglašavam slušali, jer je dvosmjerne komunikacije bilo vrlo malo, a nije bilo ni aktivnosti koja bi nam približila ponešto od promjena koje nas očekuju.

Edukacija bi bila učinkovitija da je bilo moguće organizirati radionice, ali smo svi svjesni da to nije moguće zbog uvjeta u kojima se one održavaju. Posljednjih desetljeća brojne teme naših stručnih usavršavanja usmjeravaju nas na odmak od predavačke nastave.

Osim toga, i jedna od bitnijih sastavnica vrednovanja naše nastave jest i koliko smo spremni i sposobni predavačku nastavu i frontalni oblik rada zamijeniti, primjerice, radom u skupinama te u poučavanju učenika koristiti različite metode.

Međutim, ne nailazimo često na razumijevanje ako to ne činimo zbog uvjeta u kojima radimo, a to se najčešće odnosi na broj učenika u razrednom odjelu te opremljenost učionica.

Jer, gdje ima volje, ima i načina!

NA STRUČNOM SKUPU govorilo se vrlo općenito o digitalnoj tehnologiji, mogućnostima uporabe IKT-a kao nadopune tradicionalnih nastavnih metoda rada. Uz jedan video „skinut” s interneta mogli smo odlutati u budućnost te vidjeti učionicu budućnosti i uz poticajnu glazbu diviti se nastavnim sredstvima koja će se, navodno, jednom primjenjivati.

Tehnologija koja je predstavljena u tom videu još ne postoji, ali dopuštam da je namjera bila predstaviti nam u kojem smjeru ide proces poučavanja.

Jasno, vrlo sam lako i brzo pronašla taj video na internetu te pročitala da je riječ o promotivnom videu koji je trebao potaknuti neku vrstu rasprave o tome jesmo li (globalno) na dobrome putu kad je riječ o primjeni tehnologije u nastavnom procesu.

Da smo na spomenutoj edukaciji mi učitelji – praktičari (stvarni nositelji tih procesa promjene), nakon gledanja toga videa bili potaknuti na raspravu, da smo dobili priliku iznijeti svoja iskustva, stavove i razmišljanja, ta bi projekcija imala smisla, a s edukacije bismo otišli s osjećajem da smo „zreli ljudi od zanata”, a ne kako smo otišli – kao pokisla djeca.

Imali bismo potvrdu da nekoga uopće i zanimaju iskustva praktičara. Osim što smo edukaciju o suvremenom učenju i poučavanju slušali gotovo pet sati (sa stankama) sjedeći na stolčekima naših učenika pa čak i onima za malene prvašiće, osim što smo prezentacije, videa i dvadesetominutni film gledali na malenom i nakošenom platnu koje nije bilo dovoljno veliko za projekciju pa se slika prelamala na još jedno manje, stavljeno pored većega, osim što je zvuk bio očajan i što nismo većinu toga uspjeli razumjeti zbog jeke u dvorani…Sve ostalo je bilo u redu.

Jer događa se da zakaže prijenosno računalo baš kad treba krenuti film.

To je nama normalna situacija.

U mojoj je učionici projektor postavljen preblizu ploči na koju se projicira slika pa svaki put kad ga koristim u radu razvlačim veliku bijelu plahtu koju je poslala jedna dobra majka. Činim to kako bi moji učenici mogli vidjeti cijeli kadar filma, jer u protivnom „curi” izvan rubova na zeleni dio ploče pa film teško prate. Jasno, stvar bi se mogla popraviti, ali prioriteti su učionice bez projektora. A novca premalo za sve što trebamo.

Nama je stvarno normalna situacija da na velikom stručnom skupu, na koji smo došli da bismo naučili kako zakoračiti u veliku reformu obrazovanja koja će naše poučavanje konačno dovesti do suvremenog, gledamo film o dobrom primjeru iz prakse sniman opremom „snađi se, druže”.

Pa svi mi takvom istom opremom, jer nemamo drugu, bilježimo svoje pothvate u nastavi, kako bismo pomogli i nadahnuli jedni druge!

• Stoga sve pohvale predavačima na ovom stručnom skupu, školi koja je bila domaćin te nas stvarno ljubazno ugostila i omogućila nam prostor i okrjepu, ali i nama učiteljima koji smo tamo sjedili i strpljivo sve to slušali i gledali.
• PONOVNO SMO SVI PRETHODNO SPOMENUTI ZAJEDNO IZVUKLI NAŠE VELIKE POKRETAČE REFORME!
• Svi koji su sudjelovali u organizaciji i realizaciji skupa učinili su to svojim entuzijazmom, volontiranjem i željom da nam uz minimalna sredstva koja su dobili za organizaciju i provođenje pomognu održati nadu da se nešto ipak događa.
• A mi koji smo se došli educirati izvukli smo ih tako što smo na skupu PREŠUTJELI da ono što slušamo nije ništa više od onoga kako trenutačno radimo i da smo očekivali nešto stvarno novo, suvremeno i poticajno.

Čemu bilo što od toga govoriti na tom našem skupu kad smo svi u isto uronjeni. Radimo i šutimo, uglavnom smo nevidljivi, jer se nemamo vremena promovirati kao naši reformatori.

Kad usporedim ono što čujem na reklami o reformi obrazovanja koja se posljednjih tjedana često pušta na radijskim postajama i ovo što je uloženo u spomenutu edukaciju učitelja o toj istoj reformi, doživljavam nas kao likove iz svima poznatoga filma Nemoguća misija. Jedino što ne mogu odlučiti jest u kojem smo trenutačno nastavku.

Na edukaciji smo vidjeli kako funkcionira učionica budućnosti.

Nastavu su nenametljivo vodili nasmijani učitelji.

Učenici su uglavnom radili samostalno ili timski.

Učitelj je zatim u rukama vrtio virtualni globus, dodavao ga učenicima, a oni jedni drugima. Učitelj bi opet povremeno demonstrirao određeni sadržaj i prokomentirao ponešto s nekim učenikom. Sve je teklo glatko i činilo se lakim. Pametni stolovi kao ploha koja je učenicima nudila sve što su trebali za neko istraživanje, poput torbe iz animirane TV serije Sport Billy koju sam zapamtila po čudesnoj torbi iz koje se moglo izvući sve, baš sve što god je nedostajalo da se neki problem riješi.

Ispod videa koji sam kod kuće pregledavala više puta naišla sam na zanimljiv komentar koji me potaknuo na promišljanje o pravom putu naše reforme obrazovanja. Komentar je glasio:

„Odličan video. No, ova ‘buduća’ učionica pokazuje današnje metode učenja (učitelj govori + učenici bilježe bilješke). Jedina je bitna promjena namještaj.”

Kolegica koja je sjedila pored mene na edukaciji komentirala je na sličan način.

Nije velika promjena kad jedan medij zamijeniš drugim.

I ako je to sve od naše reforme, onda je uistinu činjenica da je već dugo provodimo ako smo sretnici koji rade u bolje opremljenim školama gdje ima dovoljno novca za održavanje tehničke opreme.

Nedavno sam posjetila jednu školu koja je uključena u projekt e-Škola. Bila sam gost na njihovoj posljednjoj sjednici Učiteljskog vijeća i imala sam priliku slušati prezentaciju njihova rada u ovoj nastavnoj godini.

Ljudi su uistinu mnogo radili i mnogo toga novoga ponudili učenicima, ali su pritom imali i velikih poteškoća u provedbi svojih planova. NAJVEĆA ZAMJERKA odnosila se na tehniku koju su dobili, jer je bila loša i nekvalitetna.

Također, znam za mnoge škole koje nisu uključene u spomenuti projekt, ali su u njima pojedinci i skupine učitelja inicirali promjene te svojim angažmanom i u suradnji s roditeljima opremali učionice, mijenjali svoju nastavu i pružali brojne slične ili iste izazove svojim učenicima. Ne treba ni spominjati koliko smo vješti u „snalaženju”. I sama radim u takvoj školi.

Razmišljam, što svi radimo na spomenutoj i sličnim edukacijama?

Što rade naši savjetnici, što rade moji kolege učitelji koji stoje pred nama kao predavači, što radimo mi učiteljice i učitelji koji smo odsjedili nekoliko sati na drvenim stolčekima u nadi da ćemo naučiti nešto više i biti spremniji za suvremeno poučavanje?

Ima li smisla pisati komentare i davati prijedloge u evaluacijske liste, kritizirati ljude koji su pred nama, organizaciju skupa, predlagati kako može i bolje od ovoga, kad znamo kako stvari funkcioniraju i na koju adresu treba uputiti kritiku. Na onu koja najčešće ne snosi posljedice za propuste.

…….

Mi prisutni na edukaciji guramo taj masovni sustav koji daje malo, a traži maksimalno, gurat ćemo i ovu reformu bez obzira na sve, kao što smo i prethodne.

…….

Platno za projekciju je takvo, jer samo takvo imamo, prijenosno računalo je takvo kakvo jest, organizacija ovakvoga stručnog skupa nije moguća u nekom boljem prostoru s udobnim foteljama i boljom akustikom.

Jer novac koji se ulaže u obrazovanje omogućuje samo ovo što imamo.

 ✿ MI TO ZNAMO.

 ✿ NE ZNAJU roditelji.

 ✿ NE ZNA javnost.

Kad nešto ne funkcionira, mi smo prvi kojima se obraćaju i koje prozivaju.

Mi, ljudi s terena, učitelji, ravnatelji. Savjetnici AZOO-a i zaposlenici drugih institucija koje trebaju dati svoj doprinos u provođenju reforme, svi oni također žongliraju s malo novca, neki uspješnije, a neki manje uspješno.

Katkad prebacujemo odgovornost jedni na druge za ono što nije kako treba, iako smo svi u sličnoj kaši!

Međutim, svi „iznad učitelja” katkad se imaju pravo opravdati nedostatkom sredstava, ali se takvo opravdanje smatra pomanjkanjem profesionalnosti ako dolazi od učitelja odnosno škola.

Sljedeće nastavne godine krećemo s eksperimentalnim provođenjem.

U školama koje su uključene u tu fazu blistat će „novi namještaj”.

Bit će manje papira, više tehnike, nadam se kvalitetnije od ove koju sada nemamo/imamo.

Vlade će se busati u prsa kako je baš za njihova mandata sve zaživjelo, političari će si bilježiti plusiće u predizbornim kampanjama.

Učitelji će raditi u uvjetima kakve budu imali da bi naša djeca mogla uspješnije konkurirati na tržištu rada diljem Europe i svijeta. Zemlja će i dalje rotirati oko Sunca i oko svoje osi. Izmjenjivat će se dan i noć, kao i godišnja doba.

A budući da je sad ljeto i vrijeme godišnjih odmora, tema koju sam odabrala za današnju kolumnu nekima neće dobro „sjesti na želudac”.

Moram priznati da se i sama ne opuštam uz ovu temu.

Stoga prebacimo fokus u ovih nekoliko tjedana koji slijede, uživajmo u dobrim knjigama i dobrim filmovima!

Ako niste, POGLEDAJTE PREDIVAN I TOPAO FILM Čudo / Wonder (2017., SAD), po mogućnosti s djecom.

…………………………..….

O FILMU

Čudo

WONDER

drama, 2017., SAD, 113 min.

Temeljeno na bestseleru New York Timesa, Čudo je nevjerojatna inspirativna topla priča o Augustu PULLMANU, dječaku s teškim genetskim poremećajem zbog kojeg od rođenja ima unakaženo lice i glavu.

…  o O o …

August je desetogodišnji dječak koji mora živjeti s teškim genetskim poremećajem zbog kojeg od rođenja ima unakaženo lice i glavu. Nakon 28 operacija zbog kojih nikad nije mogao normalno pohađati školu, s deset ga godina roditelji ipak upisuju u peti razred osnovne škole Beecher. Auggie u školu kreće s mnogo straha i nevjerice i boji se kako će svakodnevno biti izložen pogledima, zgražanju i komentarima svojih školskih prijatelja. [ Izvor: mojtv.hr ]

…………………………..….

To je film o iznimnom dječaku koji prolazi brojne teške situacije u školi, jer boluje od teškoga genetskog poremećaja. To je također film o roditeljima koji se hrabro nose sa stvarnim problemima u socijalizaciji svoga bolesnog sina, film o školskim prijateljima i učiteljima. Odabrala sam ga jer prikazuje najveći izazov obrazovanja – integraciju djece s poteškoćama, prihvaćanje različitosti te kako i nemoguće može postati moguće ako svi sudionici odgojno-obrazovnog procesa razumiju i poštuju te uvažavaju jedni druge. Zanimljiv je, jer nudi perspektivu svih – i djeteta koje najviše pati u tom procesu, i roditelja koji s njime prolaze tu borbu, ali i škole koja se trudi u okviru svojih mogućnosti. Usput možete vidjeti opremljenost škole u kojoj se sve to događa te usporediti s onime čime u ovom trenutku raspolažu naše škole. Film će, nadam se, također prenijeti još jednu važnu poruku, možda najvažniju – da reforma nije „zgodna napravica” već promjena mentalnoga sklopa u glavama nas koji poučavamo djecu, ali i onih koji poučavaju nas te onih koji su moderatori svega. To bi mi bilo drago osjetiti na sljedećem stručnom skupu, a vjerujem i mnogim mojim kolegicama i kolegama.

…………

Ljiljana STUDENI, učiteljica razredne nastave, mentorica | OŠ Jelkovec, Zagreb

…………

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.

…………