Na njihovoj službenoj stranici piše da su „nacionalni nestranački, nevladin i neprofitni strukovni savez fotografskih udruga i drugih pravnih osoba koje ostvaruju programe tehničke kulture u području fotografske djelatnosti, fotografskog stvaralaštva i fotografske tehnike”. Ta malobrojna, ali moćna ekipa vodila nas je kroz jedan od brojnih programa HFS-a. Okupili su nas osamnaest RAZLIČITIH ljudi, zaljubljenika u fotografiju i poučavanje te nas s lakoćom oplemenili, ne samo kao odgojitelje, pedagoge, nastavnike, profesore, već i kao ljude. Jednostavno i profesionalno odradili su odličan posao, priuštivši nama koji radimo s djecom nevjerojatno iskustvo i puno novih spoznaja, što rijetko doživljavam na stručnim usavršavanjima.

Njima posvećujem današnju kolumnu i iskreno se nadam da će biti korisna svima koji se zanimaju za medijsko stvaralaštvo i dobru pedagošku praksu.

Rado se natječem i, iako se zadnjih godina natječem uglavnom sama sa sobom, volim osjetiti natjecateljsku euforiju. U razredu se katkad koristim natjecateljskim aktivnostima za motivaciju. Međutim, svoje učenike već dugo ne pripremam i ne izlažem natjecanjima u stvaralaštvu koja se provode u sustavu. Učiteljica sam koja je u nekom trenutku odustala od toga. Takva natjecanja među djecom trebaju biti u „strogo kontroliranim uvjetima”, dobro i temeljito osmišljena.

Kako uglavnom nisu, budu im prilično stresna. Nerijetko se pretvore i u poligon taštine pojedinih mentora i škola koje predstavljaju, umjesto da budu ono što im je svrha – festival dobrih i kvalitetnih različitih rješenja, poticaj za učenje i daljnje stvaranje te vrijedni trenutci međusobnog druženja, razmjene dobroga i njegovanje suradnje.

Ako ih kao njihovi mentori pripremamo vođeni idejom da je smisao natjecanja događaj koji će ih ispuniti i nadahnuti za daljnji rad, usavršavanje vještina, a to ne dožive, može se dogoditi da s natjecanja odvedemo zbunjenu i nesigurnu djecu, nerijetko i razočaranu u vjerodostojnost odraslih.

Također se može dogoditi da nakon sudjelovanja trebamo upregnuti sve svoje snage kako bismo vratili onu motivaciju koju su djeca imala prije, da moramo dati sve od sebe kako bismo ih uvjerili da ih u budućnosti i dalje čekaju neke nove prilike.

O problemima koji prate mnoga natjecanja u odgojno-obrazovnom sustavu vrlo često slušam od svojih kolega koji svake godine pripremaju svoje učenike za sudjelovanje. Također i nešto osobnoga iskustva koje sam stekla vodeći svoje bivše generacije na Lidrana, stvorili su u meni svojevrstan otpor.

Da sve ne mora biti tako i da može drukčije, shvatila sam tijekom prošlotjednoga stručnog usavršavanja. Voditelji HFS-a i ujedno kreatori programa vodili su nas vrlo jasno, korak po korak do cilja. A cilj je bio razmotriti sadržaj i način provedbe natjecanja u fotografiji.

Zanimljivo je bilo to što nam mnogo toga što nas čeka nisu otkrivali unaprijed, već su nas iz trenutka u trenutak dovodili u nove situacije u kojima smo se morali snalaziti bez posebne pripreme. To je produbljivalo suradnju među nama i dovodilo nas u kontinuirano stanje iščekivanja i znatiželje. Nakon svake nove situacije koja je zahtijevala rješavanje određenog problema, a u kojoj smo trebali profunkcionirati kao cjelina (drukčije nije bilo moguće), razgovarali bismo o svojim iskustvima i doživljajima te osvještavali kako te trenutke proživljavaju naši učenici.

Sve te situacije predstavljale su određenu fazu u natjecanju, a mi smo ih prolazili upravo onako i onim redom kako ih prolaze djeca. Radeći tako bilo je lako predvidjeti sve eventualne nedostatke te osvijestiti najbolji pristup i vođenje natjecatelja.

Na prvu se može učiniti da je tema previše banalna te da bi mogla biti korisna samo onima koji su mentori djeci isključivo za natjecanje u fotografiji na državnoj razini u sklopu Državnog natjecanja mladih tehničara RH. Možda bi tako i bilo da spomenuti program nije vodio trio s puno utakmica u nogama koji vrlo vješto i profesionalno, osim informacija, znanja i vještina, lako prenosi i emociju. To što su nama koji smo se našli na edukaciji „učinili” u ta četiri dana, jedna je kolegica, sudionica skupa, vrlo emotivno izrazila u jednoj rečenici, obraćajući se svima na kraju edukacije:

„Osjećam se kao da sam ova četiri dana bila u nekoj drugoj dimenziji.”

I sama sam još pod dojmom onoga što sam doživjela na radionicama u Kraljevici i tijekom fotografiranja nekadašnjih industrijskih pogona Rijeke, a danas zapuštenih ruševina, jer je tema koju smo izvukli neposredno prije početka natjecanja, meni osobno bila vrlo emotivna – industrijska arhitektura.

Zavlačila sam se u te otužne ruševine i tražila neke tragove života u njima, nastojala uloviti najbolje kadrove fotoaparatom kako bih u sat i pol s točno trideset fotografija predstavila svoj koncept, svoj doživljaj i viđenje teme. Pritom sam razmišljala kako me do ovoga stručnog usavršavanja doveo neki čudan slučaj, iako tako posložene slučajnosti kao što je bila ova, vjerojatno i nisu slučajnosti. Posebno kad sumanuto tragaš za kakvim divljenja vrijednim i kvalitetnim stručnim usavršavanjem pa poučen iskustvom stručno se usavršavajući u „redovitim ponudama”, sve se češće naslanjaš na ona koja dolaze iz smijera neformalnog i informalnog obrazovanja. Barem kada je u pitanju područje koje me zanima – medijska kultura i obrazovanje.

Voditelji edukacije, već spomenuti „trio s puno utakmica u nogama” –

• Zlata MEDAK, voditeljica programa Hrvatskog fotosaveza za mlade
• Branka HLEVNJAK, povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka
• Predrag BOSNAR, tajnik Hrvatskog fotosaveza  

definitivno su ljudi koji znaju prenijeti svoj entuzijazam, što nije mala stvar u vremenima kad se entuzijazam učitelja troši brzinom munje.

Riječ je o vrijednim i u svojim područjima dokazanim stručnjacima, koji se u radu s djecom ističu dosljednim provođenjem ljudskih vrijednosti, danas često zanemarenima, a jako važnima za odgoj generacija koje će svojim stvaralaštvom i znanjem pridonositi i graditi budućnost. Nakon četiri vrlo dinamična dana koja su besprijekorno organizirali i proveli u suradnji s jednako profesionalnim domaćinima okupljenima oko nacionalnog centra tehničke kulture (slični ljudi nađu jedni druge), dobila sam natrag svoju sretnu učiteljsku misao koju sam zadnjih mjeseci, priznajem, malo i izgubila. Od danas ću s njom uploviti u novi radni tjedan i svim ću je raspoloživim sredstvima pokušati prenijeti svojim kolegicama, kolegama i učenicima. Hvala im na tome.

Ovom edukacijom nas je osamnaest zaposlenih u vrtićima i školama dobilo uvid u to koliko je zapravo zahtjevno provesti natjecanje u stvaralaštvu, jer se ono ne može izmjeriti metrom ili izvagati, ne može se egzaktno odrediti „broj točnog” i „broj netočnog”. No naši su nas edukatori otpravili kućama sa spoznajom da je to i te kako moguće.

Osim što su nam izložili program koji je provediv u praksi, uputili su nas i na ono što smatram iznimno vrijednim – kako se i s koliko pažnje treba odnositi prema dječjem stvaralaštvu, kao i vrednovanju svakog učeničkog rada. Naučili smo kojim se metodama koristiti i kako se odnositi prema djeci tijekom procesa vrednovanja da bi im bio maksimalno koristan, da bi ga prošli bez stresa, a samo natjecanje doživjeli kao inicijaciju za daljnje izazove. Ono što me najviše fasciniralo bila je suradnička atmosfera koju su ispleli među nama koje su educirali. Tek smo u završnici edukacije shvatili da su nas vrlo spretno „obuli u cipele naših učenika”. A da smo dobro reagirali na sve poticaje bilo je jasno, jer smo se u svim aktivnostima, ne samo ponašali kao djeca, već i osjećali tako.

• Zašto je tema natjecanja djece i mladih važna, zašto bi trebala važna svima nama koji radimo s djecom?

Meni je iznimno važna zato što od trenutka odustajanja od natjecanja kontinuirano dvojim zakidam li svoje učenike za nešto vrijedno izbjegavanjem sudjelovanja. I stoga što znam da veliki broj mojih kolega o natjecanjima misli isto, a rijetko tko o tome progovara javno. Odustajanje je do sada jedino rješenje koje primjenjujemo, a to nije dobro.

• Zašto je ova tema na nekoj globalnoj razini?

Znamo već da živimo u kulturi u kojoj je naglašen natjecateljski duh. Ako je taj „duh” u okvirima objektivnog, humanog i poticajnog odnosa prema natjecateljima, dobar je uzor našoj djeci i mladima.

No nerijetko imamo priliku doživjeti da natjecateljska euforija preraste u nešto drugo, kada na velikim sportskim manifestacijama naše reprezentacije nerijeto završe i s lošim rezultatima upravo zbog pritiska navijački raspoložene javnosti koja zna biti vrlo nepravedna i nesmotrena prema natjecateljima. Iz takvog odnosa koji odrasli imaju prema natjecanjima djeca i mladi primaju poruku da je uspjeh tek pobjeda pod svaku cijenu. Čak i kad se nastoji zadržati verbalna korektnost, kad im se govori da je uspjeh već i samo sudjelovanje, postupci odraslih nisu uvijek u skladu s tim. Nedavno sam o tome razgovarala s učenicima koji se ozbiljnije bave nekim aktivnostima, najčešće sportskim, i koja se često natječu. Nekolicina je iznijela čak i vrlo dramatične priče o onome što proživljavaju uslijed pretjeranih ambicija svojih roditelja i okoline.

 „Pobjeda pod svaku cijenu” nikako nije dobar put.

Ne samo kada je riječ o državnim i županijskim natjecanjima, već i onih „malih” – razrednih ili školskih.

Način na koji natjecanju pristupa HFS ističem kao primjer dobre prakse. Stoga svima koji imaju želju i volju pridonijeti u tom segmentu, preporučujem suradnju i edukaciju u njihovu aranžmanu. Jer je ono vrijedno što sam naučila od tih ljudi da se uspjeh ne mjeri nagradama, već brojem sretnih i zadovoljnih ljudi.

…………

Ljiljana STUDENI, učiteljica razredne nastave, mentorica | OŠ Jelkovec, Zagreb 

…………

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.

………….

P. S. Tijekom stručnog usavršavanja moji kolege i ja bili smo tako dobri učenici te snimili toliko dobre fotografije da su nas naši voditelji nagradili izložbom. Ona će se dogoditi tijekom prosinca u Galeriji Vinogradska, u Zagrebu, na adresi Vinogradska 14. Bit će mi drago da podržite ovu dobru priču odgojno-obrazovne prakse svojim dolaskom. O datumu ću izvijestiti na vrijeme.