Zatekla me žestina tona kojim mi se dijete obratilo, ali i tišina koja je doslovno zamrznula trenutak. Iščekivao se moj odgovor, djeca su gledala prema meni, pažnja je bila maksimalna. Baš u najboljem trenutku! Neposredno prije toga veći je dio učenika pokušavao opstruirati nastavni sat hrvatskoga jezika na koji sam uskočila odsutnoj kolegici, i to u razredni odjel koji je mjesecima iscrpljivao kolege predmetnjake pa se zbog toga nitko nije gurao za zamjene. Meni koja cijeli svoj radni vijek u školi radim „s malima” ti su povremeni ulasci u više razrede osvježenje i nova vrsta izazova. Posebno stoga jer se kao i većina mojih kolegica i kolega vrlo teško mirim s time da je svaku novu generaciju učenika sve teže zainteresirati za nastavne sadržaje te da su svi napori uloženi u motivaciju često Sizifov posao.

Brzo sam smišljala što odgovoriti učeniku, kako najbolje iskoristiti njegovu iznenadnu emociju koja je očito i druge potaknula na pozornost te ih uspjela spustiti natrag u učionicu iz nekih njihovih svjetova.

Jer kad se dogodi ovako snažna emocija na satu, koji zbog niza okolnosti nije moguće provesti prema planu, učitelj je nikako ne bi smio propustiti! Ali…

■ ZAŠTO „ALI”? ■

Da bi se shvatilo što sputava učitelja da ovako izvojevanu pedagošku situaciju objeručke prihvati i bez opterećenja dovede svoj sat do željenoga cilja, potrebno je sagledati širi društveni kontekst i unutar njega položaj škole i učitelja kakav imamo danas.

Naime, tema sata bila je rasprava.

Dakle, djecu je trebalo naučiti slušati i primjereno nastupiti u raspravi, osvijestiti im važnost dokazivanja (argumentiranja) u komunikaciji, poučiti ih jasnom iznošenju svojih dokaza (argumenata) te ih potaknuti na izražavanje misli i stavova u pisanoj i govornoj komunikaciji. To su obrazovna postignuća uz spomenutu temu.

Ništa strašno! Osim kad je pred tobom gotovo trideset adolescenata od kojih je većina unaprijed odlučila da neće sudjelovati, jer im je škola dosadna, a svi učitelji davež. Ako se neki pitaju kako je takva situacija uopće moguća u školi te tko je odgovoran da nam se sve češće i događa u nastavnoj praksi, izazivam na otvorenu raspravu uz prisutnost svih sudionika odgojno-obrazovnog procesa. Iako će, nadam se, neki od uzroka biti spomenuti i iz onoga što slijedi.

Prema planu rada, a u radu koristimo udžbenike, učenike je na raspravu trebao potaknuti jedan književni tekst uvršten u čitanku za osmi razred. U njemu se govorilo o konkretnoj predrasudi – jednog muškarca prema „ženama za volanom”.

Možda je taj tekst odličan književni predložak za učenje o argumentiranom raspravljanju – nekim drugim osmašima. Djecu preda mnom nije potaknuo. Još tijekom moga čitanja naglas mnogi su se vidno dosađivali, povremeno se i ismijavali nekim dijelovima i dometali šaljive komentare, a ja sam istodobno žalila za izgubljenom motivacijom koju sam donekle izborila u prethodnom razgovoru o značenju pojma „predrasuda” i munjevito pripremala zamku. Izrazili su svoj doživljaj teksta – nije im se svidio, bio im je dosadan i bezvezan, nekima i nejasan, sve je što rade u školi bezveze i nepotrebno…

U redu, izrazili su svoj stav.

S jedne mi je strane ova reakcija bila i logična, jer je mala vjerojatnost da će „predrasude o vozačicama” biti poticajne četrnaestogodišnjacima. Kako nemaju iskustvo u vožnji, nisu ni došli u situaciju pretjerano promišljati o spomenutoj predrasudi. Iako, stvarna namjera ekipe ispred mene bila mi je jasna.

Cilj je bio opstruirati sat, odbiti suradnju i testirati učitelja.

U redu. Hladne sam glave pohvalila njihovu kritičnost glede teksta i neke argumente, jer su bili izneseni jasnim i suvislim rečenicama. Ali i otvoreno priznala da su meni osobno neprihvatljivi.

Pitala sam ih, kao usput, koju glazbu slušaju i koji su njihovi glazbeni uzori znajući da će odgovor biti – narodnjaci.

– Koji narodnjaci? Što znate o narodnoj glazbi?

Samo nekoliko nejasnih odgovora i zatim – tajac. Onda je netko doviknuo: „Turbofolk!” Nastao je opći smijeh i pljesak u znak podrške. A ja sam se topila od sreće, jer su odgovori išli smjerom koji sam priželjkivala. Nisam vidovita, tek slušam i promatram učenike, pratim njihove promjene tijekom sazrijevanja, kao i svi drugi učitelji.

Svjedočim vremenu u kojem odrastaju, znam gdje je škola u odnosu na okruženje i život koji se događa izvan nje, a imam i iskustvo njihovih godina kojega se živo sjećam.

– U redu. Onda vi koji slušate turbofolk sigurno znate tko je Antonije Pušić, glazbenik poznatiji po imenu Rambo Amadeus.

Nisu znali, a ni čuli za glazbenika, ne turbofolka, već tvorca pojma turbofolk . R. Amadaes poznat je po teoriji da to nije samo glazbeni stil, već definicija uključuje i određeni način života, razmišljanja, moralne i druge vrijednosti onih koji ga stvaraju i slušaju. Jedan je učenik shvatio kamo to ide pa mi je spočitao – predrasudu.

I da nema onih učiteljskih dilema koje sam prethodno spomenula, a sad je red i da ih navedem, moj bi sat bio dvostruko učinkovitiji. Jer bih učenicima koji tvrde da je turbofolk najbolja glazba, jednostavno pustila videozapis intervjua s Rambom Amadeusom u kojemu definira pojam turbofolka. Ili bi im pustila glazbeni spot njegove pjesme Turbofolk.

Zar rasprava ne uključuje više ili mnogo različitih perspektiva o nekoj temi?

A mogu li učenicima u školi ponuditi perspektivu poznatoga kritičara turbofolka i tvorca samog naziva, koji o turbofolku kaže sljedeće:

„Turbofolk je nekritička, primitivna upotreba tehnologije…”

Odlučila sam ne ići dalje s tim, ali nisam odustala od „hodanja po rubu”.

■ ŠTO TO ZNAČI? ■

Oni koji ne rade u školi trebaju znati da učitelji danas predaju generacijama u kojima dobar dio djece nema problema s odbijanjem rada i iznošenjem kritike kad im je sadržaj dosadan, ali i kad im se jednostavno ne sudjeluje u nastavi.

Oni koji rade u školi jako dobro znaju da je za uspješnu nastavu danas često potrebna čarolija kako bi brojne sadržaje nastavnoga plana i programa učenici prihvatili sa zanimanjem i pristali na suradnju.

Nadalje, svako odstupanje od „šprance” dovodi učitelja u nezavidnu poziciju ili „hodanje po rubu”. S otvorenim klincima, kakvi su danas pred nama, s djecom koja žude za razgovorom o svemu što je u fokusu medija i javnosti, vrlo se lako možeš naći u raljama osjetljivih tema ovoga našeg, svjetonazorski vrlo podijeljenog društva.

Jer radiš u sustavu koji te bez jasnih granica izlaže „budnom oku roditelja”, a istovremeno si svjestan da su perspektive pogleda tolikih parova očiju koje prate tvoj rad, često i dijametralno suprotne. Jer si učitelj u vrijeme kad državna politika nije dovoljno zrela da se odupre slatkom izazovu političke i svjetonazorske manipulacije pojedinih društvenih skupina kroz obrazovanje (i kulturu).

Politički populizam opterećuje nas i onemogućuje u pedagoškom radu.

Većina odustaje od traženja emocije u nastavi jer je lakše i nema rizika.

Prilično sam hladno, jer učitelj je često i glumac, izrekla učenicima provokativnu tvrdnju o turbofolku:

„Turbofolk je najlakši izbor, jer ne zahtijeva previše rada moždanih vijuga i poseban angažman. Pretpostavljam da je slušanje te glazbe i identificiranje sa zvijezdama turbofolka uzrokom što mnogi među vama nisu razumjeli tekst uvodne priče i odbijaju suradnju u školi.”

Tvrdnja je uistinu bila nemilosrdna. Po mom mišljenju, pedagoški opravdana.

Svrha joj je bila baš ono što je i uslijedilo. Potpuna pozornost i emocija učenika koji brani svoj stav. Jer to su preduvjeti za učinkovito poučavanje. Umjesto priče iz čitanke, iskoristila sam ono što znam da četrnaestogodišnjake najviše zaokuplja – njihovi glazbeni idoli.

Svi smo, manje ili više, u nekom razdoblju svoga života tražeći svoj identitet i smisao, pronalazili uzor u brojnih glazbenim zvijezdama i glazbi kojoj smo bili izloženi.

Glazba je bila i uvijek će biti veza za okupljanje istomišljenika, sredstvo komunikacije bez riječi i moćan medij koji prenosi poruke.

Brojna su istraživanja dokazala koliku moć ima glazba na pojedinca, njegov svjetonazor, a tako i na društvo u cjelini. U vrijeme kad sam bila osnovnoškolka, klinci su pratili glazbeni časopis Bravo. Nametao je glazbene trendove i bio „prozor u svijet” popularne glazbe. Tko ga je redovito kupovao i znao imena glazbenika s fotografija, bio je „faca”. Zidovi tinejdžerskih soba, pa tako i moje, bili su oblijepljeni posterima. Sjećam se da sam na zidu imala seriju fotografija pjevača po imenu Scialpi, a da nikad, ni do danas, nisam čula neku njegovu pjesmu. Bio je zgodan plavooki mladić u poderanim trapericama koje su u to vrijeme nosili samo smjeliji, moderan i s „pomaknutom” frizurom. Roditeljima se nije sviđao, a vjerojatno i većini učitelja. U toj je životnoj dobi već samo ta činjenica bila dovoljna za odabir. Fokus je isključivo usmjeren na status u društvu iz kvarta. A da bi se izborio za dobar položaj među vršnjacima, najsigurnije je voljeti glazbu koju sluša većina u okruženju, prikloniti se masi i slijediti sve što je popularno.

Tako je bilo tada, a tako je i danas.

Međutim, ako si u toj životnoj dobi sretnik koji ima priliku susresti se s različitostima, pa tako i glazbenim jer odrastaš u Trnskome, kvartu koji je iznjedrio prvu punk generaciju u Zagrebu, imaš dobre temelje za uvid u pozadinu priče te masovne sklonosti mladih turbofolku.

Lako prepoznaš da je uglavnom u pitanju bunt, isprovociraš ga da se pokaže, prihvatiš ga s razumijevanjem i zbuniš neočekivanim. Tada je lako i poučavati.

Ostati zatvoren pred učenicima, na distanci od roditelja, ne zbližavati se pretjerano, ne istupati osobno? Odraditi svoj plan i program po PS-u, ne brinuti je li nastava bila uistinu učinkovita i je li imalo okrznula njihove duše, potaknula žudnju za učenjem? Ne mogu tako. Iako su okolnosti kakve jesu, iako nam se s viših instanci često sugerira da je baš to –„profesionalizam”. Šprance. Kompromisi.

Iz iskustva znam da me više uvažavaju kad razgovaram s njima i o svojim stavovima, kad zajedno propitujemo sve stavove redom, a pritom uvažavamo i poštujemo pravo na svačiji.

Učim ih samo kako te stavove jasno i civilizirano izraziti, ali i kritički kontinuirano propitivati.

I koliko je u svemu tome važno znanje. Ne samo dostupno u školi, već i izvan nje.

Što se Ramba tiče, procijenite sami koliko je primjeren za učionicu u kontekstu ove teme. Za svaki ovakav zaokret potrebno je voditi brigu o uzrastu, osvježiti znanja iz razvojne psihologije, pedagogije…

Za sve koji imaju želju osvježiti svoju nastavu medijske kulture i ponuditi učenicima dobar svjetonazorski okvir kroz medij glazbe, predlažem interpretaciju glazbenog spota koji i prilažem. U sljedećoj kolumni podijelit ću i neke konkretne ideje za aktivnosti.

 

Na onom satu s osmašima s početka moje priče odvijala se vrlo žustra rasprava nakon što sam prihvatila svoju predrasudu te ih zamolila da me argumentima razuvjere da je turbofolk vrijedan pozornosti.

Kad su svi njihovi argumenti „pali u vodu”, učenik koji je gorljivo branio svoj stav završio je sat riječima:

„Ti su pjevači jedini kojima je stalo do nas. Jer kad na nekom koncertu stanu pred nas, publiku, osjećam da nas jedini iskreno vole.”

• Tko se ne bi zamislio nad tim riječima?!

…………………….

Ljiljana STUDENI, učiteljica razredne nastave, mentorica | OŠ Jelkovec, Zagreb

………..

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.