Prepuštajući se blagdanskom ugođaju, fokus sam prebacila na doživljaje i emocije, pa možda danas bude manje teksta, a više toga uspijem izreći odabranim filmskim isječkom, tj. slikom i zvukom.

U tijeku je taj poseban dio godine kad volim zastati, čak i zagrebati unatrag, odmoriti se od ozbiljnijih dijaloga i monologa. Odjaviti misli koliko god je moguće, jer one donose analiziranja uz koje je neizbježna buka, a ovo su idealni dani da čovjek osluhne vlastitu tišinu, usredotoči se na ritam – prirodni i umirujući ritam otkucaja srca, i prepusti kretanju iz trenutka u trenutak, lako i spontano.

Blagdanski su mi dani poput intermezza nakon što promišljeno i svjesno siđem s brze i dinamične trake svakodnevice, potaknu me da se prepustim svome filmu koji nema unaprijed smišljen scenarij.

Uronim u taj „poetski film” satkan od niza pojedinačnih prizora, nekom drugom možda nelogičnih i nepovezanih, ali meni vrijednih, s jasno vođenim asocijacijama koje čine moj osobni blagdanski ugođaj.

Nisu bitni događaji, nisu oni u fokusu.

Snaga je u tragovima koji ostaju za njima.

Baš tako pamtim vrijedna životna iskustva koja preživam kad se približavamo kraju godine.

Baš tako pamtim i sve dobre filmove koje sam do sada pogledala, a kojima mogu zahvaliti na prethodno opisanom mehanizmu otpuštanja i opuštanja.

Možda će zvučati čudno, ali kontinuirano druženje s dobrim filmovima omogućilo mi je da uvijek nekako dođem do spoznaje da izbor postoji. Film je također zaslužan za to što ne jurim za nekim savršenim blagdanskim ugođajem, što se ne iscrpljujem očekivanjima i iščekivanjima dobre, odgojem zadane „šprance” te savršene blagdanske atmosfere. Sedma me umjetnost poučila da i one najnapetije i najnepovoljnije životne okolnosti koje bi mogle „pokvariti” idiličan završetak godine, nisu kraj, i da uvijek ima dalje.

To je iskustvo posebno dragocjeno da čovjek prebrodi i neku manje lijepu priču koju mu isplete život, i koja zna biti nepodnošljiva u vrijeme blagdana kad zavlada svima poznati „sindrom kraja godine“, zaslužan što mnogi iznenada promijene percepciju i godinu završe zaslijepljeni životnim razočaranjima.

Za blagdane treba odabrati najljepše filmske scene svog životnog filma. Svaki čovjek ih dovoljno ima. Mogu se iskoristiti čak i one koje nam nisu bile lijepe, jer se iz njih sigurno može izvući kakav vrijedan trenutak, što je moguće nakon vremenske distance kad je uvid u sam događaj puno jasniji i čišći. A potom opušteno prionuti na montažu – posložiti nizove dugih kadrova snimljenih iz najboljega kuta, dopustiti da fotografija plijeni igrom svjetla i sjene i bojama, iskoristiti snagu i moć tišine, kao filmskog izražajnog sredstva.

„Imam teoriju da filmovi djeluju na razini snova, gdje vi sanjate sebe”, riječi su Meryl STREEP, glumice čijem se doprinosu filmu istinski divim. Ako netko zna, onda zna glumica takvoga kalibra!

Iz bogate riznice rečenica što su ih izrekli ljudi koji su svoj život posvetili filmu, našla sam mnoge kojima bih do sutra mogla argumentirati na koje sve načine izloženost dobrim filmovima i njegovanje filmske kulture utječe na čovjeka – na njegov mentalni sklop, na način kojim rješava velike i male probleme. Koliko razumijevanje filmske umjetnosti utječe na širinu i oštrinu pogleda vezanih uz brojna svjetonazorska pitanja koja dovode do podjela i otuđenosti ljudi u nekoj zajednici. Do nesretnih pojedinaca koji su uvjereni da blagdani donose samo tugu i samoću.

Možda moja poruka neće biti dovoljno jasna onima koji ne razumiju što je veliki Orson WELLES mislio rekavši da „film nikad nije zaista dobar ako kamera nije u oku poetske glave”.

Jer glavu treba složiti da zna prepoznati film snimljen „okom poetske glave”, a za to je možda potrebno dopustiti sebi i „poetsku glavu” na ramenima, barem s vremena na vrijeme.

Ovu „asocijativnu kolumnu” privest ću kraju predivnom rečenicom glavnoga lika kojeg je utjelovio Tom HANKS u antologijskom Forrestu Gumpu (1994.):

„Mama je uvijek govorila da je život kao bombonijera – nikad ne znaš što ćeš dobiti”.

Iskreno se nadam i od srca želim da ta misao osnaži blagdansku atmosferu i onima s najtužnijom životnom pričom. I ako, ipak poduljim tekstom, nisam uspjela poručiti da je svaki blagdanski ugođaj jedinstven i sastavni dio života, da je svaka ljudska priča tek još jedan životni izazov i poticaj za dalje, pokušat ću to jednom od dražih mi filmskih scena. Ona prikazuje da i najteži životni trenutci, kao što je gubitak voljene osobe, mogu iznjedriti pokoji lijep i vedar trenutak.

Sretan Božić!

…………

Ljiljana STUDENI, učiteljica razredne nastave, mentorica | OŠ Jelkovec, Zagreb 

…………

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.

………….