■  PONEDJELJAK, 27. travnja 2020. ■ Dan devetnaesti. ■ Od silnih mjera i restrikcija mjera danas ujutro nije mi bilo sasvim jasno rade li frizeraji ili ne. Na listi prioriteta kod mene je frizura skočila na sâm vrh. Semi me začas informirao što se kada otvara. Vrlo je upućen.

Na popisu njegovih želja i planova sada je na prvome mjestu kapa kakvu ima omiljeni jutjuber i to ćemo kupiti kad se otvore trgovine. Ako bude trebao ići u školu – ići će, ako ne bude – neće. Nema nikakav poseban stav o tome.

Sara planira odlazak s prijateljicama u šetnju onog dana kad se bude smjelo. U njezinoj školi običaj je da se osmaši od obaveznog školovanja oproste zajedničkim plesom. Plešu ga zadnji dan nastave na školskom igralištu. Svaki razred ima svoju plesnu točku. Ona bi htjela da se barem to dogodi, barem taj ples, jer prema onome što čujemo na vijestima – ona se ove školske godine neće vratiti u školske klupe. U njezinu slučaju to znači – nikada više u te klupe jer je osmi razred.

I ja bih htjela da otpleše taj ples. Vjerujem da ju čekaju tisuće kristalnih dvorana i kraljevskih plesova – no, njoj je sada ključan ovaj na školskom igralištu. Ako se nastava ponovno počne održavati u školama – od njih troje plus ja – jedino ona ostaje doma. Nije baš presretna zbog toga. Ali će se prilagoditi kao i svemu do sada.

Na početku izolacije David se zaklinjao da se neće šišati mašinicom u kućnoj radinosti. Nije on klinac. Ima svoj stil i svoju frizerku. Ipak, s vremenom je popustio, ošišao je i sebe i mlađeg brata. Sada je njegova frizura već zrela za novo šišanje. Zato je i kod njega frizura pri samom vrhu ljestvice, ali ne i na prvome mjestu.

„Prvo ću otići na kavu – to je logično jer će se kafići otvoriti prije nego škole. Nakon kave na šišanje, treća ja autoškola, a onda – škola.“

Zanimljiv redoslijed. Njega ništa posebno ne brine vezano za školu. Već je jednom nogom na faksu i tome se silno veseli. Prati vijesti o državnoj maturi i – kako vole reći u Ministarstvu – razrađuje sve scenarije. Kaže da je spreman na sve. O pripremama za maturu nije htio ni čuti. Tvrdi da je to za one koji četiri godine srednje škole nisu radili ništa. A on jest.

Nama kao roditeljima to  je zvučalo dosta samouvjereno, ali ga puštamo da donese svoje odluke i stoji iza njih. Osim toga, nije to mala ušteda za kućni proračun.

• 

• 

• 

• 

• 

Kada je jutros odlazio na posao, Edi mi je napomenuo da je vrijeme da zamijenim zimske gume na autu i da sve rješavam sama. Krenula sam reći da nemam mehaničarov broj. Poslao mi je broj i prije nego sam počela govoriti. Nisam ja neka mimoza koja se ne može uhvatiti u koštac s gumama i tko zna s čime sve ne, ne dijelimo poslove na muške i ženske, ali kada moram razgovarati s automehaničarom, oblije me hladan znoj. Jer ne razumijem 90 posto onoga što govori, ne razlikujem ljetne od zimskih guma, jako se pomno moram koncentrirati da natočim pravo gorivo, a prvih desetak godina vožnje nisam to ni znala. Ne znam baš točno kada se pale duga, a kada kratka svjetla. Vozački sam položila jer sam morala. Iz druge, ako se dobro sjećam.

Eto, svatko [ni]je za nešto. Nakon TV-škole, 20-ak pregledanih lektira, postavljanja zadataka na razrednu stranicu… natjeram se i nazovem automehaničara. Vrlo koncentrirano kažem što trebam i odmah počnem objašnjavati kako meni to nije hitno, pa ako on ne može – nema veze.

Prolazimo kroz dostupne termine i – gle čuda – on mi nudi termin sutra ujutro u devet.

„Eh, baš u devet ne mogu! TV-škola za drugašiće. Ali će netko već dovesti moj auto i pripadajuće gume.“

S osjećajem velikoga olakšanja zovem drugi servis koji sam danas trebala dogovoriti. Za to mi priprema ne treba.

Kada se frizerka javila nakon samo jedne zvonjave, suzdržavala sam se da ne vrištim od sreće. Nema tekicu za upisati narudžbe. Nema problema. Mogu li nazvati poslije podne, ali misli da nema mjesta sljedeći tjedan. Nema problema. Mogu li doći onaj tamo iza tjedan? Mogu, nema problema. Koji mi termin odgovara? Bilo koji!

■   Piše: Marija MAPILELE, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor  ■