■ SRIJEDA, 15. travnja 2020. ■ Dan jedanaesti. ■ Tražila sam od svojih đaka da mi napišu osvrt na TV-školu, školu na daljinu, školu u kući, Školu na Trećem, Koronaškolu [da, i tako ju neki zovu] i – najnoviji naziv koji je smislio jedan od njih – Obiteljsku školu. Kako se snalaze, jesu li se naviknuli, što im je dobro, što im je teško, što su u ovoj novoj situaciji naučili o sebi, svojim roditeljima, o meni, imaju li kakav prijedlog kako unaprijediti našu nastavu na daljinu. Djeca su spontana i iskrena i nemaju problem reći što misle.

Što su mlađa – to su manje opterećena davanjem poželjnih odgovora. Mnogo im je teže oblikovati svoje misli u riječi i smislene rečenice [baš su zato smišljene ovakve zadaće].

Oko pravopisa rasprave nema. Zna se kako rečenica počinje, kako završava, što radimo kada nam riječ ne stane u redak, kako pišemo imena ljudi i životinja… Tu pregovaranja nema, ali zato imaju potpunu slobodu iskreno napisati svoje mišljenje.

Nema loših, krivih, točnih i netočnih odgovora.

Na nastavi jako vole sate kada čitamo sastavke. Uživaju slušati jedni druge.

Meni je zanimljivo kako o istoj temi često imaju potpuno različito mišljenje. Katkad se razvije žestoka rasprava, skoro kao u sabornici. Ipak, još nikada nismo zvali zaštitare. Pomirimo se najkasnije do prvog zvona, a ako baš ne ide – vadim bombone pomirenja iz ormara.

Iz njihovih zadaća saznala sam mnogo toga. Između ostalog da radim nastavu na daljinu bolje nego što bih trebala. Tako misli Jan. Hvala, Jan! I još je napisao da mu je odlično što je u školi u pidžami, ali ga ljuti kad se TV-učiteljica namjerno zabuni u kvizovima: „Mene to zbuni, a znam da učiteljice to znaju.“

O svojim roditeljima Laura je saznala da su pametni, a Mark da oni samo žele otići na more u Nin. Juraj je shvatio da posao koji njegovi roditelji sada rade od kuće uopće nije lak [a u školi je često znao reći da mu tata samo tipka po mobitelu, a mama ne radi ništa]. Nedostaje mu novinarska grupa. Tara i Zara su blizanke – jednu zadaću poslao je tata, drugu mama. Zara piše da joj je sve dobro, da joj je TV-učiteljica Sanjuška dobra i zabavna, a iz prave škole nedostaju joj prijatelji i smijeh prave učiteljice. I Tari nedostaju dvije stvari iz škole. „Prijatelji i trenutak kad moj tata dođe po mene u školu.“

Noa je u TV-školi otkrila da voli matematiku, „a dok je bila prava škola najviše sam voljela likovni“. Kakav neočekivani obrat! Nikola se veselio kada je nastava u školi prekinuta, no za tri dana počela mu je jako nedostajati. Janina priča malo je sumorna, ali na kraju ipak tračak nade: „U Školi na Trećem se uči. U Školi na Trećem se teško uči. Teško jer se ne može čitati, a dobro što se ne možemo zaraziti.“

• 

• 

• 

• 

• 

David piše da mu se teško koncentrirati, a nedostaju mu prijatelji „da pričamo i da se smijemo“. Nikol nedostaje sve, čak i školsko zvono. Tko bi rekao da će se netko i njega sjetiti. Matej je svom sastavku dao naslov „Obiteljska škola“. Piše da mu u pisanju zadaće pomažu mama i tata, s bakom i djedom raspravlja o zadatcima, a s mlađim bratom vježba tjelesni. Ogledni primjerak obiteljske škole.

Kalista Maya poentirala je i razbila vječni tabu koji kaže da nema za mačke škole. Njezin sastavak prenosim u cijelosti:

„Nastava u kući mi je jako zabavna. Mogu stvari raditi drugačije nego u pravoj školi. Mogu učiti dok pored mene spava mačka. Ne sviđa mi se što ne vidim svoj razred, prijatelje i učiteljicu. Škola na televiziji mi je laka, ali učiteljica daje puno zadaće. Nisam se baš navikla. Draža mi je stara škola. Jako se jako veselim početku škole jer mi nedostaju moji prijatelji. O učiteljici sam naučila da hoće da ja prođem razred s pet. Naučila sam da se učiti može na različite načine, ali najdraže mi je učenje u pravoj školi.“  

■  Piše: Marija MAPILELE, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor  ■