Ma, on je u pravu. Ukrajina nije članica NATO saveza i Hrvatska ne treba slati vojsku. Ne treba se u to petljati. Mislim, možemo ako hoćemo, ali ne moramo.

Da, da… to kaže predsjednik, ali premijer misli drukčije. I nije u redu nekoga ne braniti ako je ugrožen. Učili smo iz prirode da je čovjek i duhovno biće. To znači da razlikuje dobro od zla, a rat je zlo.

Pa, kaj onda, i kod nas je bio rat. I?

Tko je nas branio?

Jesmo li trebali pustiti da nam otmu pola zemlje? Trebalo je braniti zemlju… Ići u rat. I moj je deda išao.

I tako su se začas s najaktualnije svjetske vojno-političke krize prebacili na rak-ranu hrvatskog društva zvanu Gdje si bio ’91.? Ja sam ’91. bila u gimnaziji, a dok se vodio ovaj žučni razgovor, samo sam išla do ormara za likovni po pastele.

Ne znam ja ništa.

U prolazu sam tek uspjela čuti jedno vrlo nesvakidašnje rješenje svjetske krize. U prethodno citirani muški razgovor ubacila se jedna djevojčica s neobičnim, vrlo svježim i svakako originalnim rješenjem:

Ratovali ili ne – neka to bude online. Da se ne zaraze koronom!

Ne znaju oni što mi znamo.

Dašak ironije i sarkazma osjetio se u zraku, a ja djetetu ne zamjeram niti malo.

* * * * *

Dosta mi je grada. Želim živjeti u planini. Selim u Gorski kotar…

Ne idem ja nikamo.

To su  prve tri rečenice dječjeg romana u nastajanju. Još nema naslov, napisan je olovkom na papiru. Zasad ima petnaest gusto ispisanih stranica.

Ima tu obrata, prevrata, zgoda i nezgoda, potanko opisane gradnje skloništa, elemenata akcije, pomalo i horora, snježnih lavina, odrona, napada vukova.

U spašavanje glavnog lika uključuje se Hrvatska gorska služba spašavanja, on se budi u Delnicama u bolnici…

Dakako da sam se nakon roditelja prva dokopala rukopisa.

• 

• 

Čim se dijete vratilo iz izolacije. U izolaciju je otišao dječak, vratio se pisac.

Rekla bih, Ivo Andrić, ali da bude mir u kući, može biti August Šenoa. Ili Hemingway, Kippling… da smo sigurni.

Kako se to dogodilo? – pitala sam ga znatiželjno još dok nam je u nastavi na daljinu na kraju svakog dana čitao po poglavlje.

Kaže da je krivac svemu jedno dosadno poslijepodne kad nije mogao ići nikamo. A takvih je poslijepodneva bilo mnogo i – eto ti knjige.

Govorimo o stvaralačkim krizama, izvorima nadahnuća, logičnim i nelogičnim dijelovima. Oprezno sam mu napomenula da mi se čini da u Delnicama nema bolnice.

Uopće to nije htio prihvatiti.

Kaže da glavni grad Gorskoga kotara mora imati bolnicu.

I mora. I neka je ima, pa makar u dječjoj priči.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Ne stižemo sve u školi, premalo je odmora, previše gradiva, trebaju me i druga djeca, pisano dijeljenje višeznamenkastih brojeva puše nam za vratom, sustav organa za probavu napeto čeka da ga pokrenemo.

Predložila sam mu da se nađemo izvan škole na videopozivu.

Nešto o pisanju znam i ja, pa ću mu pokazati kako svoje zapise može prebaciti na računalo, otkrit ću mu tajnu internetske aplikacije ispravi.me nastale na Fakultetu elektrotehnike i računarstva koja je za mene, ali i prema mišljenju mnogih drugih, jedan od najboljih alata za ispravljanje teksta, a pritom je sam proces provjere teksta vrlo jednostavan i besplatan.

Pitam ga kad može… dugo misli i onda kaže da sutra prijepodne nema baš nekih osobitih obveza osim zadaće, pa je slobodan.

A ako je naš pisac slobodan, pa mogu valjda i ja odvojiti sat vremena. Kuhanje ručka, pospremanje kuće, ispravljanje zadaća, lektira, upisivanje ocjena… neka malo pričekaju. Sve za zemlju znanja!

■  Piše: Marija Mapilele, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor ■