DNEVNIK IZ IZVRSNE UČIONICE
Nema labavo
objavljeno: 30. travnja 2020.

■  ČETVRTAK, 30. travnja 2020. ■ Dan dvadesetdrugi. ■ Da me netko pitao što će biti najteže u višemjesečnoj karanteni, rekla bih: Zadržati djecu kod kuće. No, dogodilo se upravo suprotno. Ne znam je li prevagnula činjenica da ih je doma troje i da se [uglavnom] dobro slažu, opremljeni su svime što djeci kod koje je pubertet na zalasku [David], vrhuncu [Sara] i niskom startu [Samuel], treba.

Svi troje imaju dosta posla oko nastave na daljinu, a nije zanemarivo ni to što se destinacija izlazaka svodi na trgovinu, planinarenje ili šetnju, a društvo im možemo biti samo ja ili – tata i ja.

Otprilike bi se moglo reći: priroda im i nije nešto, a društvo tako-tako. Ipak, jučer sam matematički gledano postigla dobar rezultat – dvoje od troje išlo je sa mnom u trgovinu.

Sara mora učiti i danju i noću i jedino kada ne uči je vikend i to zato što smo joj zabranili. Učenje je i gledanje videa uradi-sam, istraživanje modnih stilova, šivanje na šivaćem stroju, proučavanje kaligrafije, crtanje, slikanje, sviranje, modeliranje i sve što ona radi unutar svoja četiri zida.

Što se mode tiče, kada sam joj jučer došla reći da mi idemo, odjeća je bila inspirirana filmom „Sjećanja jedne gejše“. Nije se, naravno, htjela fotografirati.

Prvih desetak minuta našeg rijetkog izlaska [ako se odlazak u trgovinu može tako zvati] slušala sam savjete o vožnji mladog Werthera koji pati jer ga je izolacija zatekla taman na pola puta do vozačke dozvole. Do grada se ipak nekako stiglo.

Tek kada je izišao iz auta shvatila sam da Semi ima kapu, masku i rukavice. I to one skijaške.

„Pazi preko ceste! Stani, nema veze što nikog nema. Drži razmak. Ne ulazi u dm ako ništa ne trebaš. Ne moraš ništa samo pogledati.  Stavi masku. Imaš, imaš. Ja sam ti stavio u torbu onu koju ti je Sara sašila. Makni se dalje od ljudi. Dezinficiraj ruke. Ako si to dirnula,  onda to sada moraš i kupiti. Ne diraj ništa što nećeš kupiti. Ne guraj se na blagajnu…“

Uopće se ne guram, htjedoh reći, ali vidim da bi bilo uzalud. Do blagajne sam nekako došla – a kada je trebalo stavljati kupljene stvari u vrećice, gledam ga izbezumljena, a on – ni da bi! Skrštenih ruku s rukavicama.

Dignem obrvu, a on veli: „Piše na ulazu da kupovinu treba obavljati jedan član obitelji – znači, ja sada ne bih ni trebao biti tu.“

Inače je jako dobar i vrijedan i pomaže oko svega. Ovo sadašnje stanje valjda je dio one priče „Iz ovoga ćemo izići drugačji!“. Hoću svoje staro dijete natrag. Za čas smo se vratili kući. Nisam se ni usudila predložiti šetnju.

Mladi Werther nije ni izišao iz auta, a patnju za volanom ublažio je tako što sam mu [ipak] dopustila da pomakne auto s jednog parkirnog mjesta na drugo.

Po povratku kući bila sam silno motivirana napisati otvorenu molbu ministru Božinoviću. Za posao. Odluči li uvesti neko zanimanje tipa „koronski komunalni redar“ – imam dva kandidata. Mislim da bi i doktorica Markotić bila zadovoljna usvojenošću i poštivanjem mjera.

Danas Samuel ima zakazano s čak tri učiteljice – u deset Zoom s učiteljicom Jonom – učiteljica koja je u trećem razredu otišla na porodiljni, u jedanaest sati nastupa TV-učiteljica Gordana u Školi na Trećem, a nakon toga sadašnja učiteljica Kristina šalje zadatke.

Sigurno će uletjeti koji zadatak iz Engleskog, Talijanskog i Glazbenog. To predaju predmetne učiteljice.

Uz tolike učiteljice – ne možemo propasti ni da hoćemo.

Zoom s 4. a prošao je odlično – koliko sam uspjela vidjeti. Kada sam mu namještala uređaj i uspostavljala veze, rekla sam mu da ću se maknuti čim se spoji i da ih neću slušati. „Pa, naravno, to i nije pristojno“, nastavlja moj policajac. Novi dan, nove mjere.

■   Piše: Marija MAPILELE, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor  ■