Volim u četvrtom razredu osnovne škole obrađivati hrvatske zavičaje. Volim Hrvatsku, u to uopće nema sumnje. Djeca su i danas zadivljena golemom školskom zemljopisnom kartom i zabavno im je pronalaziti nove, njima nepoznate toponime.

Za svaki zavičaj imam asa u rukavu – u brežuljkastome živimo – morate ga znati, u nizinskome vam se učiteljica rodila – ne daj, Bože, da o njemu nešto ne znate, primorski je more, a svi volimo ići na more, i onda uvijek zapnem na gorsko-planinskome.

Meni je i on divan i zanimljiv, i to ne samo zbog Plitvica, Velebita i Risnjaka, ali djeci je manje poznat. I zato sam ovog tjedna provela cijelo jedno prijepodne tražeći neke zanimljive podatke o Lici i Gorskom kotaru. Nešto što bi im moglo pobuditi radoznalost. Nešto što je drukčije od svega što su dosad čuli i vidjeli.

Predivne fotografije i dokumentarce o čudesnim hrvatskim planinama, Plitvičkim jezerima, Risnjaku… već smo gledali, a ostali podatci sveli su se na to da je to najmanje naseljen kraj i, prema najnovijem popisu stanovništva, prazno je svako drugo kućanstvo, nestaju sela, gradovi… To baš i nisu neki ohrabrujući podatci.

I onda sam našla. Lampica je zasvijetlila. Zaljubljeni Nizozemac i Kenijka došli su na medeni mjesec u Liku i dodatno se zaljubili – u Liku. Toliko im se svidjela da su se za par mjeseci vratili i ostali: zasnovali obitelj, uče hrvatski, vole Hrvatsku, imaju djecu i žele ostati i dovesti nove ljude u svoje lijepo selo Broćanac u općini Rakovica, koje broji 19 stanovnika.

• 

• 

• 

• 

• 

Još su u novinskom tekstu objavljenome u Slobodnoj Dalmaciji ispričali da u Lici vide golem turistički potencijal, da su za njih Hrvati gostoljubiv i dobar narod koji nema predrasuda prema drugim rasama, da im se znalo dogoditi da nepoznati ljudi u prodavaonici kupe čokoladicu njihovoj djeci (ne znam zašto se to meni nikad nije dogodilo). Uglavnom, na krilima dobre i pozitivne, prije svega neobične i nesvakidašnje priče, otišla sam zadovoljna u školu.

Novinski članak kopirala sam u više primjeraka i nakon uvodnih informacija i općih podataka o gorsko-planinskom zavičaju podijelila ga djeci da u skupinama pročitaju tekst i da onda o njemu razgovaramo.

Nisam očekivala da će oni biti egzaltirani i oduševljeni, ali nisam ni očekivala da će reakcija biti kao da… kao da… kao da su pročitali izvještaj o utjecaju vlage na uzgoj šećerne trske u Indiji.

Ništa. Nema reakcije.

Dakako da je meni, kao i njima, potpuno jasno da se nad svime što smo ovog tjedna u razredu radili nadvio sivi oblak prijeteće izolacije koja samo što nije pljusnula.

Ozračje u razredu je kao ona tiha napetost prije pljuska.

Dio razreda već je nekoliko dana u „preventivnoj izolaciji“ – što je najnoviji izraz, a u praksi to znači da prije one „prave“ djeca idu u preventivnu izolaciju ako su kontakti  pozitivnoga na kućnom testu.

A u „pravu“ izolaciju idu kad stignu nalazi službeno valjanog testa (iako dotad najčešće ozdrave i nulti i svi ostali pacijenti zajedno).

Osim toga, iz škole svakog dana nestaje razred po razred, već je sedamnaest odjeljenja u izolaciji, uključujući 1.b, 2.b. i 3.b, a mi smo 4.b.

Ne damo se, najstariji smo, ali smo i na redu – kako god se okrene. Sve je to jasno i meni i njima, međutim mi u međuvremenu moramo raditi.

 I tako sam progutala knedlu, odustala od kenijsko-nizozemske ljubavno-turističke invazije na Liku i krenula dalje.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Pričala sam im da smo i mi nekada imali pravo pravcato skijalište, i to na Bjelolasici. Ništa, baš ništa nije ih izbacilo iz letargije. Djecu inače zadivljuju tuneli – Velika Kapela, Mala Kapela, Ledenik, Sveti Rok… Koji je najduži, kako se gradi tunel, gdje su sve prijelazi za životinje i kako one znaju gdje trebaju prijeći, zašto je u tunelu mrak, tko se smije koristiti onim SOS telefonima, koliko bi put trajao da nema tunela, kako se vozi kroz tunel… Kako nitko nije ništa pitao, mislila sam da sve to znaju.

Pitala sam ih: „Što vi, djeco, znate o tunelima?“

Muk.

I onda jedan slabašan odgovor: „U tunelu nema signala.“

Tada sam osjetila tako naglo pražnjenje baterije i trenutni nestanak signala da sam čeznutljivo pogledala koliko je sati na mobitelu nadajući se da će uskoro veliki odmor.

Da ispustim jedan duboki uzdah i popijem gutljaj utješne crne kave. A na mobitelu je bilo dovoljno signala.

Dovoljno da primim poziv u kojem nas obavještavaju da smo od sljedećeg sata u izolaciji.

■  Piše: Marija Mapilele, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor ■