IZ IZVRSNE UČIONICE ■ 53. ■
Učili smo o novcu …
objavljeno: 12. studenoga 2020.

„Najvažniji je novac!… Dajte vi meni novaca i za drugo se ne brinite!“ Tako počinje kratka priča „Novac“ Božidara Prosenjaka s kojom smo odškrinuli novu stranicu naše čitanke Zlatna vrata 3. Počeli smo kratkom raspravom u kojoj su se trebali odlučiti za jednu od dvije tvrdnje: „Novac je jako važan“ ili  „Novac uopće nije važan“.

Najbrojnija je bila skupina koja je mislila da je novac jako važan. Svoj stav mogli su kratko obrazložiti. Imala sam lice nepristranog promatrača, ispravljala ih samo u govoru. U stavove nisam ulazila. To je bilo izvana. Iznutra sam svjedočila nevjerojatnom rušenju mitova, legendi i tabua. Ne nužno o novcu.

Bez ručka nema ljubavi

Dječaku iz skupine koja je pokušavala argumentirati da novac uopće nije važan suprotstavio se drugi iz skupine onih koji su mislili da je jako važan. „Novac nije važan? Dobro, danas kada dođeš iz škole umjesto ručka, mama će ti reći: „Volim te!“ Jer bez novca nema ručka. Što će se onda dogoditi?“ „Paaaa… raskinut ću ljubav s mamom!“ odgovorio je prvi dječak snuždeno. Novac je važan. I ručak, također.

■ Ugovor je ugovor.

„Moja mama je nedavno imala rođendan. Nitko nije imao baš novaca, čak ni tata. A ja sam imao dvjesto kuna. Posudio sam tati. Moja starija sestra se sjetila i napisala ugovor. U njemu je pisalo da će mi tata vratiti dvjesto kuna. Svi smo ga potpisali.

Poslije mi je rekao da je kupio novi auto i da i dalje nema novaca. Ali ja imam ugovor. I očekujem svojih dvjesto kuna. Novac je jako važan.“

Dječak je bio odlučan, a meni se činilo da nismo baš sve banke trebali prodati strancima. Pred očima mi rastu novi financijski stručnjaci. Netko ga je pokušavao razuvjeriti da se i on vozi u tom novom autu, no on se pozivao samo na potpisani ugovor. Ugovor je ugovor, pa makar ga i sestra napisala. Narod bi rekao: „Čast svakome, veresija nikome!“

Ušteđevina može dobiti noge.

U priči smo došli i do džeparca – treba li ga potrošiti odmah i živjeti kao kralj, pa makar i samo jedan dan, ili rasporediti, pa svaki dan po malo. Stavovi su različiti, a različite su i muke koje djeca proživljavaju s ušteđevinom. Nju, shvatili smo, nije baš lako sačuvati kad si dijete. Posebno ako nemaš stariju i iskusniju sestru da ti sastavi ugovor.

„Ja imam ušteđevinu – to je novac koji dobijem za Božić ili rođendan od rodbine. Štedim za električnu gitaru.

E, sad, više puta mi se dogodilo da mama posudi od mene i ne vrati mi. I zato sada sakrivam svoj novac. Shvatio sam da mi je najbolje sakriti ga kod cvijeća. Tamo mama nikad ne čisti!“ Ispričao je tu priču u dahu, zadovoljna i rumena lica. Neću mu napisati ime. Da se mama ne rumeni. Ali i da ne sazna gdje je novac. Štitim svoj izvor, pa neka cvjeta tisuću cvjetova (makar i u prašini).

I tako smo se mi priču po priču, kunu po kunu dokotrljali do zaključka. Novac je važan, ali nije najvažniji. Zdravlje ne možeš kupiti. Ni prijatelje. Često se koristim novcem u poučavanju. Zbrajanje, oduzimanje,  uspoređivanje i rastavljanje brojeva, množenje, dijeljenje, desetice, stotice, tisućice, računske priče…

Djeca vrlo lako shvaćaju matematičke zakonitosti kada im se predoče novcem. I svi koji možda ne znaju je li broj sto veći od broja deset, nepogrešivi su kada ih pitate je li bolje imati deset ili sto kuna i koji je od ta dva broja veći. Jednako tako, sasvim je jasno da je bolje biti prvi nego dvadeset i prvi, a one priče o „važno je sudjelovati“ samo su priče.

Prije nekoliko godina u drugom razredu učili smo desetice i objašnjavala sam im kako brojeve možemo rastavljati na više načina. Htjela sam da zaključe sami pa sam im rekla: „Ako nešto trebaš platiti trideset kuna – možeš to trima novčanicama po deset kuna ili…? Kako još možemo platiti račun od trideset kuna?“ pitala sam. „Pa na rate!“ odgovor je doletio iz prve klupe. Cjelovit, potpun, bez zateznih kamata.

■  piše: Marija Mapilele, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor ■