Ove godine moj najmlađi sin i ja smo u suprotnim smjenama pa pomoć oko zadaća, učenja, ručka i ostalih životno važnih stvari radimo navečer, u međusmjeni  ili u najčešćem slučaju – online. Tako je neki dan stigla poruka: „Mama, hoće li te biti sram ako u prezentaciju za talijanski stavim ovu tvoju sliku?“

U privitku je bila moja slika s vjenčanja. Slatko sam se nasmijala pri pomisli na izraz lica učiteljice talijanskog koja vidi dvadeset godina mlađu mamu u vjenčanici. Sugerirala sam mu da ipak uzme neku malo „mlađu“ fotografiju. Dalje se nije ništa događalo i svatko je radio svoj posao sve dok u obiteljsku grupu (opet online) nije stigla gotova prezentacija zadovoljnog učenika.

Piše da je sve prošlo dobro i da je dobio odličnu ocjenu. I prije nego sam pogledala prezentaciju, u grupi se oglasio pater familias s porukom u kojoj je pisalo: „E povero padre…“ što u prijevodu znači: I jadni otac. Kad sam pogledala prezentaciju, bilo mi je jasno: u predstavljanju svoje obitelji nije bilo jadnog oca.

Mali se odmah pravdao da je učiteljica rekla: „Sebe i još tri člana obitelji.“, pa je on uvrstio mamu, brata, sestru i sebe.

S druge strane „žice“ jadni otac sugerirao je da kaže učiteljici da u Hrvatskoj ima i peteročlanih obitelji.

Ja sam sve okretala na šalu i rekla da je valjda morao izabrati ljepšeg roditelja. Da stvar bude gora, jadni otac zna talijanski, tu i tamo pomaže oko talijanskog, a ima čak i talijanske krvi. Sve to, očito, nije dovoljno da se nađe kao jedan od „predstavljenih“.

Ovo je samo jedna od situacija koja se, vjerujem, događa u svim razredima i svim obiteljima. Ako je učiteljica, učitelj, nastavnik, profesorica rekla toliko i toliko, ne smije se ni pod razno napraviti malo više jer ode kruna s glave ako ne i glava sama. Do cilja se treba stići najbržim i najkraćim putem s uloženim minimalnim naporom. A kao što se vidi u našem slučaju, ako je to potrebno – i vlastiti otac ispada iz igre.

Možda su to naznake nekog novog, drugačijeg svijeta i nisam sklona pametovati kako je u moje vrijeme bilo tako i tako i morali smo toliko i toliko.

Bez puno razmišljanja taj problem u svom razredu za sada rješavam tako da tražim malo više pa dobijem malo manje i tu smo negdje.

Nova djeca, nove metode poučavanja. Jučer dok smo u parku pored muzeja uživali u samoborskom suncu čekajući vrijeme za ulazak, dječak i djevojčica pitali su me mogu li puštati glazbu na mobitelu.  

Odgovor je, naravno, bio ne jer je i izvanučionička nastava – nastava, a tijekom nastave ne koristimo mobitele. Dan je bi prelijep da bismo ga kvarili puštanjem glazbe koje bi se za čas pretvorilo u gledanje fotografija, videa, igranje igrica i toga bi se trena svi kao omamljeni skupili oko mobitela, u zraku bi opasno zaprijetila svađa, a ljuljačke bi zaškripale prazne. Za pet minuta djevojčica, koja je tražila mobitel, došla mi je i sva ushićena rekla: „Učiteljice, otkrila sam novi način za slušanje glazbe bez mobitela! Pjevanje!“

O, sole mio … zapjevala sam i pitala se što li sunce misli o tom „otkriću“.

■   piše: Marija Mapilele, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor ■