■ UTORAK, 14. travnja 2020. ■ Dan deseti. ■ Praznici su kao sladoled. Svi ih vole. Pa makar trajali samo četiri dana. Prvi dan nakon praznika ne pišemo sastavke „Moji ljetni/zimski/proljetni praznici“. Obično uzmemo sat, katkad i dva i jednostavno razgovaramo.

Zagrijavanje do optimalne radne temperature traje negdje do velikog odmora. Sjednem s njima pa pričamo, slušamo i gledamo jedni druge.

Ako ste mislili da djeca znaju govoriti, slušati i gledati jedni druge – varate se.

Dugo vremena i dosta truda potrebno je uložiti da to nauče.

Sigurna sam da su i svi odrasli nekada to naučili i znali. Neki su zaboravili. Pa im se tu i tamo dogodi da odgovaraju na poruku na mobitelu i istovremeno govore: „Slušam ja tebe.“

Toga u našem razredu nema.

Kada slušamo – tada stvarno slušamo i čekamo da onaj koji govori dovrši rečenicu, ma koliko to trajalo.

To je velik trud koji istinski učitelji ulažu u svoje đake.

Jedne je godine moj najmlađi sin tati Božić čestitao ovako: „Sretan Božić i želim ti da naučiš ne upadati drugima u riječ!“

Iza tih njegovih riječi smiješila se njegova učiteljica više nego iz one čestitke koju su pod likovnim napravili, iz tablice množenja i stotina pročitanih priča. Neizmjerna joj hvala na tome.

I ja svoje đake učim da slušaju i prihvate jedni druge.

Da ne procjenjuju, podcjenjuju, ne dociraju i ne sude. Sada, kada u tišini ispred ekrana kreiram nastavu, nedostaju mi ti glasovi. Pa makar i u riječ upadali. Katkad se osjećam kao da kuham ručak koji nikada neću kušati.

„Mnogo je bitnije je li neki razred ljudska zajednica, nego jesu li naučili sve iz povijesti ili sve glavne gradove koji se za tren mogu naći na internetu jer sve zna ,gospodin Google’. Ali Google ne zna jesmo li skloni drugomu pomoći, možemo li se zajedno igrati i nasmijati, imamo li respekt prema učiteljima i jedno prema drugomu“, riječi su psihologinje LJUBICE UVODIĆ VRANIĆ objavljene u razgovoru za Večernji list.

To je toliko istinito i toliko bitno i zato nema te aplikacije ili platforme koja može zamijeniti školu.

Djeca koja su u školi dobro prilagođena, koja imaju kvalitetne, podržavajuće ili barem korektne odnose s drugom djecom i učiteljima, imaju veću vjerojatnost postizanja akademskog uspjeha od onih koji nemaju takve odnose i nitko im nije pomogao da ih izgrade.

Prije dvije godine, kada sam preuzimala sadašnju generaciju učenika, parafrazirala sam izreku nepoznatog autora i na vrata učionice zalijepila rečenice:

Dobro došli: slikari, pisci, pjevači, glumci, sportaši, znanstvenici. Ovdje se plače, voli, sluša, smije, griješi, poštuje. Ovdje ćete uspjeti!

I jesu!

No, uspjeh nije konačan i za njega se treba svojski potruditi.

Čini mi se da su koraci koje naša djeca ovih tjedana rade putujući prema uspjehu sve, samo ne laki. Ali se svi skupa krećemo i nosimo jedni druge. I zato smo već uspjeli.

• 

• 

• 

■  Piše: Marija MAPILELE, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor  ■