Kažu da nije važno kakav je bio početak ako je kraj dobar. Čini mi se da su početak i kraj ove nastavne godine nekako slični. Da ćemo završiti u nekom velikom stilu – nećemo, a nismo tako ni počeli. U rujnu smo polijepili tablice za mjerenje temperature u informativke, a ja sam mislila da će to biti čudo od par tjedana.

Ovih dana pišemo posljednje temperature u posljednjim danima lipnja. Je li to pomoglo ili ne, ne pita se nitko, a da je bilo naporno , slažu se svi. Nisu tablice bile jedina stvar koja nas je mučila.

Od prvoga je dana bilo jasno da će ove godine sve biti u službi epidemioloških mjera i ponekad mi se činilo da oni koji su ih sastavljali, nikada nisu vidjeli nijedno dijete, nijedan razred, nijednu školu.

I meni i učenicima nedostajalo je puno toga, a najviše nam je nedostajala sloboda kretanja. Zadnji je tjedan nastave sve izgledalo da ću, osim umorna, nastavnu godinu završiti i dužna. I to školskoj knjižnici za knjige za koje pojma nemam kod koga su. Jedno je od sigurnosnih pravila bilo da učenici  ne smiju ići u knjižnicu i da sve knjige, odnosno lektire, za njih posuđujem ja. Sasvim je jasno tko je dužan na kraju godine.

Knjige su se, ipak, nekako pronašle, neke sam žrtvovala iz svoje kućne knjižnice pa sam sada dužna samo prikupiti radne udžbenike, predati pedagošku dokumentaciju, evidenciju dopunske, dodatne, ispisati, potpisati, poštambiljati i podijeliti svjedodžbe, ispuniti e-maticu, potom to isto prepisati rukom u matičnu knjigu, napraviti inventuru razreda, isprazniti ormare i preseliti se u novu učionicu…i još puno, puno važnih, a nevidljivih stvari.

Za zadnji smo dan nastave dogovorili odlazak u grad na sladoled, u gradsku knjižnicu u čijim je izlozima izložba naše blackout poezije, u park, na igralište, u šetnju…

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Ovaj smo tjedan uspjeli u kinu pogledati film Poly i ja, prekrasan francuski igrani film o ljubavi između djevojčice i konja, avanturi, prijateljstvu…

Za vrijeme projekcije išuljala sam se na toalet nadajući se da me nitko neće vidjeti (jer će odmah i oni morati). Pred vratima se ipak stvorila Noa.

• I ja moram – tiho je rekla. Pričekala sam ju da ne tumara sama mračnim kinom. Odlazak na nužnik nije bio moranje, ona mi je zapravo nešto morala reći.
• Učiteljice, nisam vam rekla da smo dobili psa!

Znala sam da je to bila velika dugogodišnja želja jer je i Noina starija sestra bila  bila moj đak i uvijek je o tome pričala.

• Kada? – pitala sam.
• Jučer. U šest i petnaest!

Kada je ona navela točan sat i minutu, shvatila sam koliko joj znači što je to podijelila.

I shvatila sam da onima, koji su u cijeloj ovoj priči najvažniji, nisam ostala dužna. A to je najvažnije!

■  Piše: Marija Mapilele, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor ■