Škola u kojoj radim starija je od mene. Pa onda nedostatke i nelogičnosti koje svaka škola, svaki sustav i svaki čovjek ima, ponekad malo pripisujem godinama. Posebno sam sentimentalna oko rođendana. A ovih dana moja škola slavi okrugli – pedeseti.

Organizirati proslavu tako lijepe obljetnice u školi, koju pohađa gotovo 1200 đaka, nije jednostavno i lako. Intimnu proslavu u kojoj će svako dijete doći do izražaja, na koju ćemo pozvati roditelje, bivše učenike, učitelje, prekrižili smo u startu. Ali smo zato maheri u masovkama i za nas nije nikakav problem napraviti skupnu fotografiju, oslikati platno dugo pedeset dva metra (jer u školi imamo pedeset i dva razredna odjeljenja), bez problema napuniti sve do posljednjeg mjesta na tribinama najveće sportske dvorane i to samo učenicima od prvog do osmog razreda.

Tako smo nekako i napravili – ujutro za učenike i nas, zaposlenike, navečer za manji dio roditelja, goste iz grada, kolege umirovljenike…

Nije lako, vruće je, ne razumiju svi sve, organizacijski je složeno, velike su razlike u pristupu radu između razredne i predmetne nastave, ali ipak…

Moj je razred oslikao svoj metar pedeset dva metra dogog platna koji je kasnije postao pokretna izložba.

Odlučili smo se za zajedničku kuću – s dvadeset i šest različitih vrata – živimo pod jednim nebeskim krovom, zajedno, iako potpuno različiti.

Napravili smo i likovno-literarni rad, radili smo blackout poeziju Bogumila Tonija, učitelja i pjesnika čije ime nosi škola.

Tako pjesma B. Tonija Janinsko proščenje, u kojoj se spominje Anindol (Janindol), jedan od najstarijih dijelova grada, u prerađenoj verziji učenice Tare Kovačev zvuči ovako.

PROŠČEJNE

Dovlekel je Sanobor

Vagone do Stareg grada

Janindol je ves oživel

Tu se jušče i popeva.

Vagoni do Starog grada?

To samo djeca mogu smisliti!

Mi, odrasli, bili bismo zadovoljni i da samo do grada dođu, ne moraju do Starog grada. Vagoni neprežaljenog Samoborčeka.

Jedan je od načina, na koji smo obilježili Dan škole, bilo i polaganje vremenske kapsule. Po jedan učenik iz svakog od 52 razreda u vremensku kapsulu, koja će biti zakopana u dvorištu škole, položio je kuvertu u koju su učenici napisali svoje poruke, razmišljanja, zaključke s idejom da ih budući učenici (možda njihova djeca) otvore i pročitaju za dvadeset godina.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Djeca su odmah shvatila srž te ideje.

U našu su kuvertu stavili svoju razrednu fotografiju, a u porukama su se razmahali na različite načine.

Neki su napisali kratke činjenice: „Mi pišemo kredom po ploči.“ nadajući se da će to za dvadeset godina biti zanimljiva činjenica koja pripada prošlosti (i ja se nadam).

Neki su pisali: „Mi smo morali nositi maske, nadam se da vi niste.“, „Imamo dobru učiteljicu, nadamo se i vi!“

Učiteljica (ja) napisala je poruku nekoj budućoj kolegici. Toga sam dana, ima takvih dana, naravno, bila male snage pa sam napisala kratko:

 „Draga kolegice, nadam se da su vaši uvjeti rada bolji nego što su bili moji.“

Ako ikada itko otvori tu kapsulu i pročita moju poruku, sigurno će pomisliti kako je ova (ili ova je bila) neka luda baba.

Nema veze.

Nisam važna ja nego oni koje učim i odgajam.

Anjina poruka zato mi se posebno svidjela. Napisala je ovako nekako: „U 2020. cijeli je svijet bio zabrinut zbog korone, a mi smo išli na izložbe i u muzeje, šalili se u razredu, a 2022. išli smo, čak, i na maturalac.“

Za razliku od moje nabrušene, iz Anjine je poruke jasno da je uvijek moguće naći nešto dobro i živjeti dobro i u ludim i u hudim godinama. Čini se da je Anja pišući poruku u kojoj se koncentrirala na biranje dobrih stvari, koje su se dogodile negdje na tragu Aristotelove mudrosti, koji je rekao da „Izbor, a ne prilika određuje ljudsku sudbinu“.

Učitelj (ja) sretan je, naravno, jer ga je učenik (Anja) prerastao. Dijete je stvorilo vlastitu perspektivu mišljenja i svaki bi učitelj time trebao biti zadovoljan – za pedeseti i sto pedeseti rođendan škole.

■  Piše: Marija Mapilele, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor ■