IZ IZVRSNE UČIONICE ■ 71. ■
Priča o Petrinji
objavljeno: 10. lipnja 2021.

Kada je strahota zvana potres pogodila Petrinju, Tomislav Škrljac, ilustrator i pisac, podrijetlom iz toga grada, vjerojatno je mislio: idem napraviti ono što znam i mogu. I dok su svijet obilazile snimke vrijednih vatrogasaca, spasitelja, volontera, kuhara, vozača, on je napisao priču, okupio skupinu ilustratora (Branka Hollingsworth Nara, Dubravko Mataković, Maksim Šimić, Robert Solanović, Dario Kukuć, Darko Macan, Ivana Guljašević Kuman, Frano Petruša, Stjepan Bartolić, Niko Barun, Filip Andronik, Goran Sudžuka) i zajedno s njima ilustrirao svoju priču o gradu.

Našao je i pouzdanog partnera – Školsku knjigu koja je otisnula ovu po mnogočemu jedinstvenu slikovnicu. Svi su se autori odrekli honorara, a prihod od prodaje namijenjen je pomoći učenicima I. osnovne škole „Petrinja“. Slikovnicu sam kupila ja, a možete i vi. Opet se pokazalo da je najbolje kad svatko radi ono što najbolje zna. Kada puno malih ljudi na puno malih mjesta naprave puno malih koraka, oni mogu promijeniti svijet. O toj sam temi razgovarala sa svojim đacima, razgledavali smo ilustracije iz Priče o Petrinji i naučili ponešto o tom gradu.

„Što biste vi napravili?“ pitala sam ih.

Ispisivali smo zanimanja ljudi. Zadatak je bio smisliti način kako jedan sportaš ili frizer, jedna kuharica ili izumiteljica, jedna sasvim obična učiteljica ili učitelj…Zar oni stvarno mogu učiniti nešto? Promijeniti svijet?

Prvi su se mačići bacali u vodu. Skupina je djevojčica napisala da bi one bile frizerke koje svu svoju zaradu šalju unesrećenima. Ja sam bila toliko drska pa sam ih pitala: „U redu, a što ako je ta frizerka tvoja mama, ti dođeš kući – nema ručka, nema izleta, nema plaćenih režija, nema odjeće i obuće. Sve što je zaradila, dala je drugima.“ Muk. A bez muka i muke, nema nauke. Znam da su me u tom trenutku htjele strpati u top ili barem poslati nekoj ljutoj frizerki, ali zadatak im je vraćen na doradu. Misli i smisli.

Vozač/vozačica može pomoći tako da ponudi besplatan prijevoz djece na more jednom tjedno. Morao bi se povezati s drugim vozačima i napraviti raspored kad tko može uskočiti. Oni mogu pomoći i oko prijevoza hrane i vode. (David)

Komičar/komičarka mogla bi organizirati sajam s drugim komičarima. Tu kod nas, na sajmištu u Samoboru. Za vrijeme sajma mogli bi prodavati svoje stare rekvizite i učiti ljude trikovima. Taj bi sajam bio otvoren za sve. Mislim da bi se puno ljudi uključilo u to. Ljudima treba smijeha. (Anja)

Zidar/zidarica se može dogovoriti s najgledanijom emisijom na televiziji, na primjer Supertalentom. Sav novac, koji televizija dobije od reklama, mogla bi dati zidarima za gradnju kuća u Petrinji. Za uzvrat bi oni njima mogli napraviti novi studio za snimanje. Novac, koji bi na taj način skupili, vjerojatno, ne bi bio dovoljan za obnovu cijelog grada pa bi se zidari udružili s knjižnicom. Knjižnica bi sav novac od članarina i zakasnina proslijedila zidarima. Oni bi zauzvrat malo i knjižnicu povećali. (Laura)

Izumitelj/izumiteljica može izumiti nešto da usreći ljude. To bi mogao biti alarm koji bi se u gradu uključio nekoliko minuta prije potresa. (Kalista)

Kuhar/kuharica može pozvati svoje prijatelje da naprave svakakva jela. Ne moraju to biti jela samo za građane Petrinje, mogu biti i za radnike. Jela ne smiju biti vruća jer bi se do Petrinje ohladila. Morali bi raditi neka hladna jela: salate, nareske, sendviče. Svaki kuhar može pomoći Petrinji. (Jan i Janko)

Stolar/stolarica može izrađivati namještaj. Može ga prodavati i dio novca dati ljudima u potrebi, ali može ići i tamo i na licu mjesta raditi. Namještaj je jako skup. Da smo nas dvojica stolari, mi bismo organizirali radioncu za djecu na Trgu bana Josipa Jelačića, u Zagrebu. Svi su dobrodošli. Djecu bismo naučili piliti i rezati drvo, zabijati čavle, a da si ne nabiju prste. Djeca bi stekla znanje, a to im nitko ne može oduzeti. Ni potres. (Juraj O. i Noa)

A što ćete vi? Za početak možete kupiti slikovnicu Priča o Petrinji Tomislava Škrljca i pokloniti ju sebi ili nekom dragom djetetu. Prvi je korak tu.

■  Piše: Marija Mapilele, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor ■