U novu 2021. godinu ušli smo direkt iz samoizolacije u kojoj smo završili prema onoj staroj da je put do pakla popločen dobrim namjerama. Predzadnji dan prvoga polugodišta našli smo se na školskom igralištu samo na sat vremena kako bismo našem novom razrednom kolegi rekli da, iako ne živi s roditeljima, živi u gradu gdje neka srca kucaju i za njega.

I Sretan ti Božić, i tu su pokloni, i vidimo se. Posudila sam mu Vlak u snijegu i donijela u školu zaboravljenu bilježnicu za lektiru. Ne može čovjek doći praznih ruku, a kamo li učiteljica. Red pjesme, red smijeha, red nogometa, par pusa na daljinu, i zagrljaj iz daleka i eto nama… samoizolacije.

Drugi je dan jedan dječak dobio temperaturu, koju bi naravno dobio i da nije bilo našeg susreta, i svi smo završili u samoizolaciji.

„Slobodni ste 1. siječnja u ponoć, do tada nema van iz kuće“, glasila je prva prognoza. Vrijeme se ipak malo razvedrilo pa se lista  onih, koji moraju u samoizolaciju, nešto malo revidirala nakon nekoliko mučnih razgovora na relaciji pedagog – roditelji – školska liječnica – ja i tako nekoliko puta u nekoliko smjerova.

Na kraju sam sa školskom liječnicom još jednom prošla popisom učenika i za svakog pojedinog morala „presuditi“: prebolio, nije bio prisutan, igrao nogomet, igrala se malo dalje, bliže, uglavnom je visio sa stabla, igrao je nogomet „ali samo malo“…

Tako se broj samoizoliranih smanjio na otprilike polovicu razreda. Naravno da to nije najgora stvar na svijetu. Čini mi se da bih nakon toga dana mogla voditi vremensku prognozu i ne trepnuvši usred srpnja najaviti: „Sljedećih trideset dana padat će kiša.“

I, da, mogla sam umjesto školskog igrališta i druženja s učenicima doma peći božićne kolače k’o svaka poštena žena.

„Dobro je učiteljice, barem još nije bio rat!“

Janko nas je uveo u drugo polugodište. Svakoj učiteljici na svijetu želim jednog Janka u razredu.

To je onaj koji vam po očima (ili nosu) vidi kako stvari stoje pa pogura malo naprijed kada vi više ne možete. Ni korona, ni samoizolacija, ni otkazani svi izleti ovoga svijeta, Božić bez bake i djeda, doček Nove godine u pidžami…nisu ništa spram potresa.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Samo da rata ne bude… zapjevala sam u sebi i za razliku od autora te pjesme nisam slutila šta nas čeka. U vezi s autorom te pjesme.

Znam da reakcija mojih učenika na sve što se događa uvelike ovisi o mojoj reakciji i stavu prema tome. I zahvalna sam što imam tu neku bazičnu vjeru u život, u dobar ishod, u povoljne okolnosti, u ljudsku dobrotu, u Boga.

I zato evakuacijske vježbe provodimo kao da nam je glavni grad Tokio, a ne Zagreb, idemo na #fašnik kao da prošle godine nismo maskirani u superheroje plešući kao jedan dušu ostavili na pozornici glavnog gradskog trga. Mi itekako znamo da #fašnik nije ni S od Samoborskog fašnika, ali ipak jedemo kremšnite i krafne to go i pravimo se da ne vidimo da nema onih stolaca i terase to stay.

Bili smo čak i na Noći muzeja.

U redu, niti je bila noć, niti smo smjeli ući unutra, ali smo kredama nacrtali strelice koje do ulaznih vrata vode one koji smiju ući i napisali Noć muzeja 2021., Ulična umjetnost. Vijest o smrti čovjeka čije su pjesme obilježile moju mladost i još malo prije i još malo poslije zatekla me u razredu. Uzela sam mobitel kad su djeca izašla, vidjela tužnu vijest koju mi je sestra javila i raspala se u tisuću komadića. Kada je Janko rekao: „Samo da rata ne bude“, zbilja nisam slutila šta nas čeka.

■   piše: Marija Mapilele, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor ■