IZ IZVRSNE UČIONICE ■ 55. ■
Šeik Hlapić
objavljeno: 26. studenoga 2020.

„Znaš li ti da više od pola razreda misli da je on miš!“ izbezumljeno mi je na sjednici Učiteljskoga vijeća prišapnula kolegica.

„Tko on?“ pitala sam zbunjeno.

„Pa, Hlapić!“ rekla je razočarano.

„Mislim da ga uopće nisu pročitali. Samo su pogledali crtić.“

Bilo je to prije desetak godina.

Prije nekoliko mjeseci druga kolegica mi se požalila kako je na uvodnom satu lektire shvatila da je samo nekoliko učenika čulo za Hlapića. Sve me to plašilo.

Što sam starija, sve sam manje spremna odustati od Hlapića. Ne mogu prihvatiti da je on „izišao iz mode“.

Ni čitanje, također.

Nisam se iznenadila, ali ni obeshrabrila kad su mi na pitanje: „Znate li vi tko je šegrt Hlapić?“, uzvratili protupitanjem: Šeik Hlapić?“

Neće mene nikakav šeik obeshrabriti.

Možda netko misli da je obrađivati iz generacije u generaciju ista književna djela ono što posao učitelja čini lakim i jednostavnim. Ista priča, samo druga publika.

To je jako daleko od istine.

Priče možda jesu iste ili su katkad iste, ali publika je sve zahtjevnija.

Nedavno sam slušala književnicu Julijanu Matanović koja je objašnjavala koliko je teško mlade ljude motivirati da pročitaju samo jednu knjigu. Ili jednu s popisa.

Rekla je da je teško, ali nije rekla da je nemoguće.

I da treba znati mlade ljude uvući u priču. Tako je nekako bilo i s nama i Hlapićem. Naoružala sam se baš svim raspoloživim sredstvima – čitala sam ja, čitali su sami, slušali smo zvučnu knjigu i Uršu Raukar kako čita, igrali smo videoigricu, izrađivali kocku pričalicu s likovima iz knjige i pisali smiješne priče, crtali Hlapića i Gitu toplim i hladnim bojama, pisali sretne i tužne događaje, pisali redoslijed događaja, izrađivali dijagram Hlapićeve sreće, takozvani srećogram, ispisivali Hlapićeve mudre izreke, analizirali njegova dobra djela, računali na koliko je jezika preveden te godine prijevoda redoslijedom upisivali na vremensku crtu…

I tako iz tjedna u tjedan, povuci potegni i „malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao kraljević Marko“ postao nam je sve bliži.

Lektiru smo radili jednom tjedno blok-sat i nije bilo nijednog učenika koji u dogovoreni dan nije napravio svoj dio posla.

Za kraj smo si organizirali kino u razredu – u skladu s epidemiološkim mjerama, a kako drugačije? Smjeli su donijeti sokove i grickalice, sve smo zamračili i gledali igrani film „Čudnovate zgode šegrta Hlapića“ na „velikom platnu“, uz pomoć razrednoga projektora.

Dva sata i petnaest minuta.

Za kraj su pisali pismo Hlapiću. Za oproštaj. „Divim ti se na tvojoj hrabrosti. Ja bih tebi Hlapiću kupio mobitel. Kada te majstor Mrkonja bude tukao – ti nazovi Hrabri telefon!“ U manje od mjesec dana pročitali smo dječji roman i pogledali igrani dječji film. Stolci su bili tvrdi, zvuk nije kao u kinu, projekcija je lošije kvalitete.

„Žao mi je što nije moglo drugačije“ kažem ja na kraju.

„Nema veze učiteljice, kino je kino, ali Hlapić je Hlapić!“

■  piše: Marija Mapilele, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor ■