IZ IZVRSNE UČIONICE ■ 64. ■
Škola za van
objavljeno: 15. travnja 2021.

Ako postoji neki kroničar vremena koji zapisuje sve oblike školovanja koje unatrag godinu dana provodimo, molim lijepo da se na listu doda i „škola za van“. Telefonu, mobitelu, mrežnoj stranici, e-pošti, videopozivima, SMS porukama, društvenim mrežama sada se, u mom slučaju, pridružila sasvim nova inačica škole – škola za van.

To je za slučaj kad zbog spleta različitih okolnosti, uredbi, mjera i situacija nijedan od gore navedenih oblika nije provediv, onda se lijepo sjedne, napravi plan, slože zadatci, lekcije, više se puta precizno odvagne je li to puno, malo ili taman, jasno se označe datumi, dani, predmeti, prikupe materijali predmetnih učitelja pa se sve lijepo stavi u fascikl i odnese djetetu na kućni prag.

Točnije, ubaci u poštanski sandučić.

Dostava je, naravno, besplatna.

Ako se na ovaj način dostavljeni materijali ne mogu zvati škola za van, onda ja o školi ne znam ništa.

A u pravoj školi bavimo se kulturnom baštinom. U radnoj je bilježnici bio zadatak u kojem su učenici u Vennov dijagram morali upisati neka tradicijska jela koja su ljudi jeli u prošlosti, neka koja jedu danas, a u dio gdje se krugovi preklapaju, ono što je zajedničko, što se jelo i jede se. Iako je prvi komentar jedne djevojčice bio da su ljudi prije jeli životinje, a danas ne, ljubitelji čvaraka, pilećih bataka i ljutih kobasa brzo su ju demantirali. Najlakše je bilo ispuniti krug u koji je trebalo upisati što ljudi danas jedu. Tu se uglavnom našla brza hrana i gazirana pića. Meso, mlijeko, voće, povrće, kruh – to smo jeli prije, a jedemo i danas. Ali što upisati u krug „ prije“? Netko je rekao kremšnite, ali odali su ga brkovi još bijeli od šećera u prahu jer je prije škole smazao jednu.

– Znam! Koru od drveća! Ljudi su prije jeli koru od drveća! – Mark je bio siguran kao Arhimed kad je iskočio iz kade.

– Ma, kakvu koru od drveća? – digla sam obrvu, ali brzo je uzvratio protupitanjem:

– A huda leta?

Huda leta su loše (gladne) godine zabilježene krajem 18. stoljeća u Samoboru kad je vladala velika nerodica, ništa nije uspijevalo i ljudi su jeli koru od drveća.

Mi smo o tome u školi pričali i Mark to zna. Popustila sam.

Pišite: „Koru od drveća.“

Stari samoborski specijalitet.

O nekad i sad raspravljalo se i na Hrvatskom jeziku. Čitali smo priču „Šumske novine“ Ivana Tomičevića u kojoj je medo pošto-poto htio biti popularan i završiti u novinama, a kad mu je to pošlo za rukom, u šumi je nastala velika gužva koja nikome nije odgovarala. Medo je požalio zbog svoje odluke i shvatio da mu nedostaje stari dobri život i mir koji je u šumi vladao. Dala sam im zadatak da odaberu jednu od tri ponuđene rečenice iz priče i napišu svoju priču. Mogli su birati između rečenica: „O tome bi stvarno trebalo pisati u novinama.“, „Nedostaje mi stari dobri život.“ i „Život je postao nesnosan.“ Izabrana je rečenica mogla biti početak, sredina ili kraj njihove nove priče.

Većina je učenika izabrala drugu rečenicu: „Nedostaje mi stari dobri život.“

Mislila sam da će pisati o vrtiću – igraš se, spavaš, jedeš, nema zadaće, nema tablice množenja…uživancija. Gotovo se nitko nije osvrnuo na vrtić. Pisali su o starom dobrom životu kad su išli prijateljima na prespavanac, kad su pozivali prijatelje na rođendan, tijekom odmora trčali hodnicma, išli na treninge, u kino, kazalište, terensku nastavu…Ako nekome još uvijek nije jasno živeći bez svega toga, djeca žive svoja huda leta.

■  Piše: Marija Mapilele, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor ■