IZ IZVRSNE UČIONICE ■ 50. ■
Srećogram
objavljeno: 22. listopada 2020.

Djeco, idemo u kino! Eto, rekla sam. Šutjeti više nisam mogla ni minute. A onda sljedećih nekoliko minuta nisam čula samu sebe od vriske i cike kakva se samo u školi može čuti. Kada sam vidjela da u redovnom programu samoborskog kina igra Pinokio, sjetila sam se da nas je prošle školske godine, upravo za vrijeme čitanja priče o drvenom lutku, zatekla korona. I tako nam je Pinokio, potpuno nezasluženo, ostao u ne osobito lijepom sjećanju.

Toliko nam se zamjerio da su ga neki bili spremni i – prodati! Nekako mi se činilo da Pinokiju dugujemo barem jedan odlazak u kino. Da vide djeca da je to sjajna priča.

Odlazak u kino uopće nije bilo teško dogovoriti. Na projekciju mogu doći dva razreda, potrebne su četiri odrasle osobe u pratnji, sjedit će u odvojenim redovima između kojih će biti razmak, maske obavezne.

Sve uvjete ispunili smo bez problema.

Dok sam planirala i dogovarala odlazak, nisam im ništa spominjala jer – tko je jednom djeci nešto obećao, a to nije ispunio – zna da i nije neki osjećaj. I zato sam šutjela skoro do zadnjeg dana. Dok nije bilo sigurno. Izgleda da nismo bili jedini koji su se veselili susretu. Iz kina su me nazvali nekoliko sati prije: „Samo da provjerimo dolazite li stvarno.“

„Učiteljice, moja mama je danas rekla da jedva čeka da odem u školu!“ rekla mi je Nikol.  „Zato što više nije mogla slušati da ju stalno ispitujem kad ću krenuti!“.

Gotovo svaki sadržaj koji želite vidjeti ili obići s djecom, u Samoboru se nalazi na udaljenosti od najviše petnaest minuta hoda. Toliko otprilike traje i naša šetnja do kina. Kada dugačka gusjenica zvana razred krene iz školskoga dvorišta prema gradu, vozači su na sto muka jer čekanje da zebru prijeđu tolike nožice nije baš kratko.

Ipak, toga petka svi su nas veselo pozdravljali. Neki i trubili. Mahali iz auta. Dugo nisu vidjeli djecu na putu.

Posebno je bio dirljiv događaj kad nam je jedna baka mahala s balkona. „To je moja baka! Rekla mi je da će na prozoru čekati kada ćemo mi naići“, rekla nam je Lana.

Svi smo mahali njezinoj baki, kao da je naša baka.

U kinu smo dobili bombone.

Ne viđaju goste tako često.

Nekoj djeci ovo je bio prvi odlazak u kino ove godine. Na žalost, ne školske godine. Zvuk u filmu, svjetlo, sjena, maska, glazba, pokreti kamere, elementi fantazije… tema je bilo na pretek i nismo sve iscrpili na putu natrag.

Sljedeći dan radili smo dijagram Pinokijeve sreće – grafički prikazivali razinu njegove sreće prema redoslijedu događaja.

„To se može zvati Srećogram“, predložio je Janko. „Tu sam riječ upravo smislio!“

Janku je jasno da je inovativnost ono što je danas na cijeni. A njemu ne manjka originalnih ideja. Najnovija je još svježa. Raspravljali smo o basni Roda i lisica pokušavajući utvrditi lisičine osobine. Nikako se  nije mogao složiti s uobičajenim poukama basne. Pokušavajući opravdati lisičin postupak, rekao je: „Ona možda jednostavno nije znala kako roda izgleda. Možda su se upoznale preko interneta!“

■  Piše: Marija MAPILELE, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor ■