■  ponedjeljak, 4. svibnja 2020. ■ Dan dvadesetitreći. ■ Jutros sam između sedam i osam sati ujutro čak četiri puta odgovorila na pitanje: „Kamo ćeš ti? ” Svima je bilo čudno što sam umjesto trenirke ili pidžame odjenula traperice i košulju.

Osim što sam imala nekoliko važnih sastanaka na Zoomu, a to sam im dala do znanja panično tražeći neko mirno mjesto u kući koje već nije zauzeto, javio mi se i trener – od ovog četvrtka  ponovno kreće naše vježbanje, a traperice su najpouzdaniji pokazatelj koliko smo se s hladnjakom družili u karanteni. Ja sam u svoje stala. Jedva, ali jesam.

Tješim se da stignem još malo popraviti situaciju do četvrtka.

Naravno da traperice, sijeda vlas više ili manje, kolekcija proljeće – ljeto 2020. nisu ono što okupira moje misli ovih dana.

Najviše mislim o ponedjeljku 11. svibnja 2020. i o tome kako ću biti učiteljica na blizinu i daljinu odjednom. I kako organizirati nastavu poštujući sve mjere da svi ostanu zdravi, nauče sve što trebaju i budu zadovoljni urađenim. Kada kažem svi – mislim i na sebe – svoje radno vrijeme, svoju obitelj, mogućnosti, potrebe, želje, činjenicu da dan traje dvadeset i četiri sata.

Iz perspektive učiteljice razredne nastave u Hrvatskoj danas – jasno mi je zašto su prve učiteljice u prošlosti bile redovnice.

A kada roj misli od kojih se čelo namršti nahrupi – svatko ima svoje rješenje. Jedno od onih koje kod mene uvijek djeluje jest zalutati u dječje bilježnice. Pravih bilježnica sada nemam, moram pažljivo kopati po fotografijama poslanih zadaća, ali taj se rudarski posao na kraju uvijek isplati.

Za zadaću sam im poslala ilustraciju na kojoj dvadesetak različitih životinja čitaju različite knjige. Ne vidi se koja životinja čita koju knjigu. Njihova zadaća je bila zamisliti i objasniti koja životinja čita koju knjigu i zašto. Zadatak broj jedan za mene je uvijek na sve moguće i nemoguće načine potaknuti ideju o čitanju knjiga kao zabavnoj, poželjnoj i bitnoj  aktivnosti. Toliko uzbudljivoj, da čak i životinje čitaju. Htjela sam da mašta proradi, ali i da mi pismeno objasne tijek svojih misli – zašto neka životinja čita baš tu, određenu knjigu. Da je mene netko pitao: „Koju knjigu čita vuk iz Crvenkapice?“, ja bih rekla nešto kao: „Kako nadmudriti lovca u tri poteza“ ili „Abeceda vegetarijanstva“ (da mu više ne padne na pamet pojesti baku).

MOJI ĐACI MISLE OVAKO:

Koza čita knjigu u kojoj piše kako nadmudriti vuka a da ne ozlijedi nikoga. Uzela je tu knjigu da se zna obraniti od vuka. To je napisao Noa.

Dok je Noe i njemu sličnih – ljudi će se od opasnosti braniti čitanjem knjiga, a ne oružjem. Ima nade za ovaj svijet.

U dječje bilježnice uvukla se riječ okruženje, ali i potreba za stvaranjem zaliha hrane.

Matea piše:

Pas čita knjigu o mačkama. Želi što više saznati o njima da ih otjera. Ne želi ih u svome okruženju. Panda čita knjigu o bambusu i medu. Želi saznati gdje može pronaći bambus i med da se opskrbi na vrijeme. 

Ne razmišljam samo ja i meni slični o kilama.

O debljanju razmišlja i praščić iz Nikoline bilježnice:

Praščić čita knjigu „Kako se dobro najesti“. U toj knjizi su recepti najboljih jela za debljanje. Čita tu knjigu zato što je mršav, a želi se udebljati.

Kažu da treba razmišljati izvan kutije. Nikola je baš na tome tragu. Svi žele skinuti kile, osim praščića iz njegove bilježnice. Praščić ima svoj stav i želi koju kilu više. Valjda za slučaj da ga, kao mene, nazove trener.

■   Piše: Marija MAPILELE, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor  ■