■   PONEDJELJAK, 20. travnja 2020. ■   Dan četrnaesti. ■   Tužan sam. Nedostaju mi prijatelji. Doma sam sâm, mama i tata rade. Zato u TV-školu sa mnom ide baka. Da ne budem baš potpuno sam.  O sebi sam naučio da ne volim TV-školu. To su mi najtužnije rečenice o TV-školi koje sam pročitala u bilježnicama svojih đaka.

Pljeskali smo [i neka smo] liječnicima i medicinskom osoblju, vojnicima, policajcima, vatrogascima… svima koji se bore na prvim crtama.

 Pljesak za djecu, molim!

Neki đaci rade neumorno, zadaće šalju i kad tražim i kad ne tražim – pretpostavljam zato što im fali interakcije i druženja.

Nekoj djeci roditelji su – ne znam zašto – uskratili bilo koji oblik druženja i interakcije s razredom osim slanja obaveznih zadaća. Teško je pretpostaviti, možda je njihov stav da djeca trebaju biti poslušni vojnici s misijom pisanja samo obavezne zadaće. Da su samo jednom vidjeli i doživjeli svoju djecu u školi – vjerujem da bi se predomislili.

Ne mogu ući u svaku obitelj i u svaku glavu. I ne želim.

Vikend smo poveli kao i svaka druga obitelj „u doba korone“. Red kućnog šišanja, red popravaka bicikala, malo vožnje, malo roštilj, malo unutra, malo van… Sve u krugu kuće i dvorišta. Živimo u krugovima koji se još uvijek ne šire.

Zapazila sam da je zadnjih nekoliko tjedana vikendima prelijepo vrijeme – baš za ostati doma, ali u ponedjeljak se nekako naoblači ili pada kiša – baš za ići u školu.

 Prvi dan u tjednu teško mi pada.

Jer je to još jedan ponedjeljak, a posao je „tako blizu, a tako daleko“. Svoju djecu sve češće ispitujem kamo ćemo sve ići kada završi izolacija.

Što dulje traje, sve više želim posjetiti svoj rodni grad. Portugalski pjesnik Fernando Pessoa piše da je rodni grad kao kolijevka, za njega nas vežu uspomene, boje, mirisi djetinjstva, prijateljstva, bližnji…

Đakovo je moj rodni grad. O njemu je u jednom od svojih putopisa Matko Peić zapisao: „Nigdje se ne možeš razmaziti kao u srcu Slavonije, u Đakovu.“

• 

• 

• 

• 

• 

Tamo, tamo da putujem. Razmažena kakva jesam, želim vidjeti mamu i čestitati joj sedamdeseti, okrugli rođendan, na koji nisam mogla otići, vidjeti sve one koje volim i proći ulicama svoga djetinjstva, popiti kavu na korzu, otići u Strossmayerov park udahnuti miris stoljetnih stabala pa polako, s noge na nogu, kroz drvorede lipa i široke ulice poći svojoj kući.

U tim ulicama su kuće dugačke, a u njima iza debelih, drvenih kapija, žive ljudi u pjesmama opjevani kao gostoljubivi domaćini široke duše i plemenita srca poput ravnice obasjane jutarnjim suncem. Znam da dio svega toga nosim u sebi, a kad je duša žedna – želi se napiti na izvoru.

■   Piše: Marija MAPILELE, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor  ■   Fotografije: Maja MUŠKIĆ  ■