IZ IZVRSNE UČIONICE ■ 54. ■
Treba iznova graditi
objavljeno: 20. studenoga 2020.

”Vi djeco znate da u srijedu nema nastave? Praznik je. Zna li možda netko što obilježavamo 18. studenoga?“ Pitala sam, odgovorila i opet pitala. Nitko pojma nema. Čula sam negdje iz daljine da je netko rekao praznik jeseni, ali sam se pravila da ne čujem.

Taj dan imala sam sat razrednika i nakon njega hrvatski jezik i mislila sam, kao i toliko puta prije, pročitati Priču o gradu ili neki drugi esej iz „Priča iz Vukovara“ Siniše Glavaševića. Mislila sam pričati o herojstvu, junaštvu, ratu, miru, pomirenju, oprostu, stvaranju hrvatske države.

Očekivala sam da će biti i lijepo i tužno i svečano, ponosno…

Da će ih to zanimati, možda zanimljiva biti činjenica da je u vrijeme ratnih stradanja njihova učiteljica bila učenica. Ništa nije bilo onako kako sam mislila. A nema za čime nisam posegnula.

Izvadila čak i veliku kartu Hrvatske na kojoj smo našli Zagreb, Samobor, Vukovar, Dunav i granicu.

No, s koje god strane sam krenula – našli smo se u nekakvom „ćoravom sokaku“. Gledali su me i čekali da prođe, da kažem da se samo šalim i da idemo van.

„Zato što je teško – neću odustati“ – hrabrila sam samu sebe.

Dok je hrabri i junački dio mene mislio tako, onaj drugi nudio je protuargumente:

„Premali su. Previše je vremena prošlo. Ne mogu oni to razumjeti. To nema nikakve veze s njima, njihovim zavičajem, najdalja istočna točka na kojoj su ikada bili je Ikea.“

„Znam! To je kao domino – kada srušiš jednu pločicu, ruše se sve druge po redu. Zato su se tako jako borili za Vukovar! Zbog cijele Hrvatske i svih drugih ljudi!“ Ne sjećam se tko je to rekao ni kojim je dalje tijekom išao sat, ali znam da odmora nije bilo. Crtali su put od Samobora do Vukovara, a gradovima, selima, vodama, šumama, gorju… davali su nova, anitratna imena: rijeka Mira, Pravdograd, Planina tužne djece, Rijeka opraštanja, Sretno selo, Gorje pobjede, Cesta hrabrosti, Šuma 18. studenoga, Potok pomirenja, Selo opraštanja, Šuma odlučnih ljudi, Grad otključanih srca, Grad ljutih Hrvata, Grad bačenih pušaka, Jezero misli,  Rijeka nema odustajanja, Mali Vukovar, Veliki Vukovar, Novi Vukovar…

„Ako želite bolju budućnost onda morate svim silama nastojati da tome i sami pridonesete. Naučiti djecu da se smiju, da misle lijepo, da ih upozorite da njihova htijenja ne budu veća od nebeskog svoda, da njihove ruke ne prljaju ničija djetinjstva i ničije želje, morate ih jednostavno naučiti da ljube.“

Nije lako u praksu provesti preporuke iz „Priče za roditelje“ S. Glavaševića.  

Prije četiri godine moja učenica Hana Banjanin u svoju je bilježnicu nakon pročitane „Priče o gradu“ napisala sljedeće:

  1. Sa strahom se treba suočiti.
  2. Treba se usprotiviti zlu.
  3. Treba govoriti istinu.
  4. Treba iznova graditi (kuće, škole, prijateljstva…)

Vjerujem da bi ovim Haninim riječima, ali i kartama nove, sretnije Hrvatske bio zadovoljan i sam Glavašević.

Završavam njegovim riječima koje s vremenom ne gube na snazi i ne blijede:

„Kad čovjek bolje razmisli, djeca su jedino dobro koje je čovječanstvu ostalo. Sve drugo uništeno je u nastojanju da sitni ljudski stvor bude  veći od misli, od riječi, od Boga.“

■  piše: Marija Mapilele, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor ■