IZ IZVRSNE UČIONICE
U školi nikad nije dosadno
objavljeno: 15. listopada 2020.

Znate ono kada ljudi govore o svojim zanimanjima pa kažu da su to htjeli postati još od malih nogu. Kao na primjer: „Oduvijek sam htjela biti učiteljica!“ – Ja uopće nisam htjela biti učiteljica. Kao mala, govorila sam da ću biti blagajnica u Romi [Roma je bila robna kuća, zapravo – robni magazin, kakvih je u 80-ima bilo u svim gradovima bivše države].

Posao blagajnice činio mi se veličanstvenim. Onaj fenomenalan zvuk kad se kasa otvori. Cink! Biti učiteljicom nisam poželjela čak ni kada sam završila, kako se to danas kaže, „formalno obrazovanje“. Pri kraju studija upisala sam još i novinarstvo – ne bih li koliko-toliko produljila divan studentski život. No, kad se plavi tuljac našao u mojim rukama i više nije bilo odgađanja, najveći problem bio mi je taj što sam bila uvjerena da je raditi u školi – dosadno! Zato sam školska vrata i zvono uspješno zaobilazila sljedećih deset godina i radila manje dosadne poslove.

Danas za svoj posao mogu reći da je sve – samo ne dosadan.

Dan počinje pregledavanjem tablica u koje učenici zapisuju temperaturu izmjerenu kod kuće, tu sam kao neka medicinska sestra, usput im objašnjavam da temperatura ne može baš biti 63,5 – nego je valjda 36,5.

Za svaki slučaj – pipnem im čelo ili ruku.

Znate kako kažu, papir sve podnosi.

Zatim doktorica pregleda ispričnice i sortira ih u mape ovisno jesu li izostanak opravdali roditelji ili neka druga, prava liječnica. Nakon toga tajnica upiše obavijesti u informativke – tko nije izmjerio temperaturu, tko nije donio ispričnicu. Tajnica u e-dnevnik također evidentira tko nije prisutan. Nakon toga fitnes trenerica malo vježba s djecom i u maniri prave fizijatrice upozorava ih da se isprave, pravilno drže leđa, istegnu se.

Za slučaj „ne daj Bože“ – uplatnice za osiguranje od školske nezgode na vrijeme sam poslala. Prikupljanje potvrda o uplati – u tijeku.

Taman kad smo postigli optimalnu radnu temperaturu, eto ti užine u razred pa kuharica podijeli jelo. Ona zna tko se hrani, tko ne, jer je, osim tajnice, već bila i socijalna radnica – čitala i tumačila tko ima olakšicu za plaćanja školske užine i po kojoj osnovi.

Svu je tu dokumentaciju, naravno, i sakupljala, podsjećala roditelje da iskoriste svoje pravo i objašnjavala im kriterije za ostvarivanje olakšica po različitim osnovama, podsjećala djecu da predaju dokumentaciju koju nose u torbi…

 „Prije jela, moraš znati, treba dobro ruke prati.“

Pjesnikinja je za čas smislila tu jednostavnu rimu kako bi potaknula djecu da peru ruke. Kod pranja ruku na scenu opet stupa medicinska sestra, po potrebi i organ reda, jer: „Ne, ne možeš umjesto sapuna i vode uzeti samo dezinficijens!“,  „Ne možeš izaći iz učionice bez maske!“, „Ne smiješ posuditi masku prijatelju jer se maska ne posuđuje!“

Udah-dva ispred učionice, nekoliko puta: „Stavi masku!“, „Skini masku“, nekoliko intervencija jer je netko nekomu pojeo užinu, i odmor je već gotov.

Nema čak ni zvona, a o zbornici i društvu odraslih samo sanjati mogu. Što će meni, uostalom, društvo odraslih, kad u glavi stalno vodim dijaloge sa svim svojim zanimanjima. Radimo timski.

To je danas moderno.

U nekom mirnom trenutku skoknem u školsku knjižnicu pa kao knjižničarka zadužim na sebe 26 lektira i donesem ih u razred.

Posao dostavljačice uopće nije loš. Posebno ako ti se posreći pa su slobodna ona crvena kolica uz pomoć kojih za čas prevezeš jako mnogo knjiga.

Kad nitko ne gleda, malo se i provozam tim kolicima.

Taman kad sam podijelila lektire, eto ti popisa dužnika za školsku kuhinju. Prije nego podijelim, čitam masnim slovima otisnutu obavijest:  „Tko ne podmiri dug, neće se moći hraniti ove školske godine.“

Iskreno, posao podjele opomena uopće mi se ne sviđa – zato obavijest ne čitam glasno, već diskretno stavljam djeci u informativke.

Kad ja budem velika – sva će djeca imati besplatnu užinu u školi.

Plaču li, tužni su, išli bi van, išli bi unutra, mama i tata se rastaju, baka ima novog dečka, baka nema dečka?

Sociolog u meni u glavi vrti film i pita se što li će pokazati analiza sociometrije koju do kraja polugodišta moram napraviti.

Rame za plakanje, prijateljica, slušačica, savjetnica, potpora… Sve sam to u jednom danu.

Tiho!

Netko se potukao?

Organ reda za čas se smrkne.

Nema nečije olovke?

Organ reda provodi istragu.

Dobro bi mi došli neki brkovi da budem ozbiljnija, ali dobro je i ovako. Slušaju oni mene. Točnije – nas! Sve se uvijek nađe, a pravilo da se iz škole ne ide u suzama, vrijedi i dalje. Vrijeme je za odlazak kući i zaštitarica sve odgovorno ispraća do izlaznih vrata, pazi da svi imaju maske i da se ne zadržavaju na hodnicima, na povratku mjeri i upisuje svoju temperaturu na evidencijsku listu.

Ide kući pjevajući.

Danas je bio dobar dan – imali smo hrvatski, matematiku, prirodu, tjelesni i dopunsku. Pitate se tko je učio djecu? Učiteljica, naravno, a i to sam ja. Suprotno očekivanju mene kao studentice – u školi nije dosadno. Kad je netko pitao vladara Dionizija Starijega ima li dovoljno slobodna vremena, on je odgovorio: „To se meni nikad ne događa!“

Ni meni, Dionizije moj!

■  Piše: Marija MAPILELE, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor ■