■ Ponedjeljak, 11. svibnja 2020. ■ Dan dvadesetosmi. ■ Danas je prvi dan otkako su škole otvorene, a moj radni dan je počeo s još jednim: Dobro jutro, djeco. Danas je ponedjeljak, 11. svibnja 2020. – Uobičajen pozdrav na internetskoj stranici Super2B kojom komuniciram sa svojim [super] razredom 2. b.

Sve mi je teže pisati tu rečenicu jer ju pišem već dva mjeseca i pri tome jako, jako pazim da napišem koji je točno dan i datum jer katkad ni sama više ne znam.

U svojoj nastavi držim se rasporeda sati za jutarnju i poslijepodnevnu smjenu, a on nije isti svaki tjedan pa tu i tamo moram kod kolegica provjeriti: Jesmo ovaj tjedan ujutro ili poslije podne?

Prošli tjedan imala sam roditeljski sastanak vezan za početak nastave u razredu i roditelji mojih učenika gotovo jednoglasno su rekli: „Sve nam je teže. Ne možemo ih motivirati. Televizija i internet ne mogu zamijeniti pravu školu.“

Da ne govorim o onim tehničkim pitanjima poput: „Kako da radim od doma s dvoje male djece u stanu?“ ili „Iskoristili smo i ovogodišnji i lanjski godišnji – nemamo više nikakvu iskoristivu kombinaciju.“

Po mojoj procjeni i onome što su rekli – bilo je dvadesetak roditelja koji su planirali uputiti  djecu u školu – no, gotovo nitko nije zadovoljavao propisane epidemiološke mjere. A i onih nekoliko koji jesu – na kraju su odustali. Pita me sestra koja radi u srednjoj školi,  počinjem li sutra u razredu. Ogovaram joj da ne – jer nitko od učenika nije zadovoljio uvjete.

Slušam samu sebe i ne vjerujem što govorim – zadovoljiti uvjete da bi se išlo u drugi razred obavezne osnovne škole?

Ako je to „novo normalno“ – tada ja nisam. Priznajem. I danas vani pada kiša. Nije loše kada kiša pada, a mi moramo u školu.

„Dobar učitelj je kao svijeća – ona se troši da bi osvijetlila put za druge.“ – Mustafa Kemal Atatürk

Motivirajući svoje đake, svoju djecu i samu sebe – nekada se i sama osjećam kao svijeća – pokušavajući drugima osvijetliti put, osjećam da sama izgaram i sve sam manja. Ako biti dobar učitelj stvarno znači biti kao svijeća – u ovome trenutku biram biti osrednja učiteljica i zaustaviti izgaranje.

Moj muž kaže da mu se čini da se u školi na daljinu najbolje snalaze učiteljice od četrdeset plus. Ne znam odakle mu ta teorija ili mi samo laska. Ipak, čini mi se da s četrdeset plus ipak razviješ [ako dovoljno dugo radiš na tome] neke mehanizme koji ti mogu pomoći da ustaneš i opstaneš bez obzira na okolnosti.

Naučila sam u svakom danu naći barem jednu takvu dizalicu i zahvalna sam na tome. Kada se loše situacije okrenu, preokrenu i potpuno promijene, a dobre zaredaju, poklope, preklope… moja prijateljica kaže: „To se samo tebi može dogoditi!“

Ja mislim da se događa svima, ali treba to naučiti vidjeti. Mnogo sam puta gledala svoju mamu kako je u teškim životnim okolnostima ustala i suočila se s nevoljama znatno većim od nje same i onoga što zna i može. Za Majčin dan dogovorila sam s mlađom sestrom kupovinu cvijeća za mamu. Bila je oduševljena.

„Nema maturalne zabave, nema norijade, nema izlazaka, nema druženja. Nemam kamo odjenuti maturalno odijelo i cipele. Sutra se otvara autoškola, ali su mi javili da je instruktor otišao u mirovinu. Znači, nemam ni instruktora.“ Nabrajao je jučer moj maturant. Ipak, jutros se ustao rano i veselo.

„Imam vožnju u jedanaest sati. Javio mi se novi instruktor. Gdje stoje maske? Treba mi za vožnju. Daj mi ključ od auta da malo vježbam u dvorištu!“

■   Piše: Marija MAPILELE, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor  ■