IZ IZVRSNE UČIONICE ■ 51. ■
Učitelj koji se ne smije – ne smije u razred!
objavljeno: 29. listopada 2020.

Kad se nakon dužeg vremena sretnu dvije učiteljice, često jedna drugu, nakon uobičajenoga „Kako si?”, pitaju: „Koji si sad razred?“ Pa onda jedna gospođa drugoj odgovara nešto u stilu: „Sad ću treći!“; ili – „Na godinu prvašić!“; ili – „Na žalost (ili na sreću) četvrti!“ Ovisi od situacije do situacije – od generacije do generacije. I premda ti dijalozi nekom prolazniku moguće zvuče čudno – mi se u potpunosti razumijemo.

Sve nam je jasno i bez puno objašnjavanja. Svaki razred nosi svoje posebnosti – ljepote i izazove. Ako bi se u radnome vijeku samo neke godine mogle računati kao beneficirani staž, koji se službeno zove staž osiguranja s povećanim trajanjem, za mene bi to bile godine rada u prvom razredu.

Čak mi se sviđa i taj službeni naziv „s povećanim trajanjem“ jer mi se čini da prvi razred najduže traje. Kolegica mi je dala odličan savjet: „Polako, čekaj da prođe prvi dan, prvi tjedan, prvi mjesec, prvo polugodište i – prvi razred.“

To je godina u kojoj ulažem, čini mi se, najmanje dvostruki trud, napor, energiju, volju, snagu, entuzijazam.

U prvom razredu primjenjujem sve što znam i što sam ikada naučila o radu s djecom, iskušavam sve načine, postupanja, metode, čitam knjige, idem na edukacije, savjetujem se sa stručnjacima… Ne zato da bi oni nakon pet sati nastave izišli u koloni po jedan, s osmijehom na licima, bilježnicama za izložbu, puni znanja i mudrosti, a ja s besprijekornom frizurom i bez tragova ikakva umora napustila jednako tako urednu i skockanu učionicu. To nije moj cilj.

Katkad je cilj samo da nitko ne plače, nitko se ne potuče, ne ozlijedi, a duboko u sebi uvijek želim da nijedno dijete ne ode iz škole a da ga barem jednom nisam nešto pitala, pogladila po glavi, prozvala, pohvalila… zapazila.

Prvi razred sličan je prvoj godini djetetova života. A u svakom priručniku o razvoju djece jasno piše da prvih dvanaest mjeseci djetetova života karakterizira intenzivan rast i razvoj. Jednako je i u prvoj godini školovanja.

Kao što su roditelji u prvoj godini djetetova života umorni, iscrpljeni, neispavani, puni nada i očekivanja, katkad uplašeni, nesigurni… tako je i nama učiteljima u prvom razredu.

Imala sam svakakvih godina – onih u kojima sam sve htjela postići u prva dva tjedna nastave što je izgledalo otprilike kao da kupite bicikl djetetu od dva mjeseca i čudom se čudite kako ne zna voziti. S nekim vremenskim odmakom sama sam sebi nalikovala onim roditeljima koji djetetu kad se rodi kupe violinu ili se, kada navrši godinu, raspituju o programima za nadarenu djecu.

S vremenom sam naučila da je manje – više i idem malim koracima, povremeno sama sebi povučem ručnu i stanem.

I tako svaki dan – ispočetka.  

I svake četiri godine – opet ispočetka.

Bude tu uvijek i smijeha i suza. Jednom od muke, drugi put od radosti. Prije nekoliko godina u prvom razredu jedan je učenik imao velikih problema s presvlačenjem u odjeću za tjelesni. I koliko god smo procedure pojednostavnili, uvijek se svelo na to da ga prvih petnaest minuta sata čekamo da se presvuče, a onda još toliko nakon sata iz istog razloga. Nisam se ljutila, ni vikala. Jednostavno smo ga čekali.

Shvatila sam da kroz ta velika školska vrata ili trebam ući naoružana strpljenjem, ili bolje da ne ulazim. Kao što je divno napisao poznati samoborski učitelj i pjesnik Josip Prudeus: „Učitelj koji se ne smije – ne smije u razred!“  Priča s presvlačenjam za tjelesni ima sretan kraj. Čak i epilog.

Tko čeka, taj dočeka.

Jednog lijepog dana nakon što je školska godina trajala oko sedam-osam tjedana sa samozadovoljnim osmijehom osvanuo je prvi u vrsti. Takav izraz lica vjerojatno je imao Arhimed iz Sirakuze kada je u kadi doživio jedan od svojih najvećih eureka-trenutaka. Svjesna da prisustvujem važnom i prijelomnom trenutku, pitala sam:

„Aha! Danas si prvi! Kako si to uspio?“  

Bez imalo oklijevanja rekao je:

„Mama mi je ujutro sve za tjelesni obukla ispod odjeće.“

„Tvoja mama je jako pametna! Baš se dobro sjetila“, bila sam iskrena koliko i dječak. Poentirao je ipak on:

 „Ona je jako pametna. Zato i jê teta u vrtiću!“

Mudromu dosta!

■  Piše: Marija Mapilele, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor ■ photo by Shutterstock  ■