Ima neka tajna veza između količine umora, iscrpljenosti, zasićenosti i početka školskih praznika. Ovo prvo kulminira u tjednu neposredno prije početka ovog drugog. I kod malih i kod velikih. Pri tom mislim i na roditelje. Djeci je dosta škole, učiteljima je dosta učenika, roditeljima je dosta učitelja.

I tako u trokut.

Varijacije na temu su različite. Nekada je učiteljima malo više dosta roditelja, a s djecom će nekako izgurati, a djeci je nekada malo više dosta škole, a s učiteljima bi se još nekako i dalo.

– Zar je moguće da ti još ne znaš tablicu množenja? – pitala sam na rubu snaga objašnjavajući opet i opet ispočetka pisano množenje.

– Da! Ne znam! – odgovorio je prkosno i pomalo optužujući.

– Zašto? – pitala sam jednakim tonom.

– Zbog online škole. – ispalio je k’o iz topa.

U toj je izjavi bilo i gorčine, i optužbi, i nemoći, i tuge, i bijesa, i prkosa…

Krenula sam objašnjavati kako ja, eto, za vrijeme online škole nisam bila isključena i uživala ispijajući koktele na nekoj pustoj plaži, kako je bila i Škola na Trećem, kako su i roditelji pružali itekakvu pomoć i podršku i kako je, na kraju krajeva, već prošlo godinu dana od tada. Iako se činilo da smo na različitim stranama, zapravo smo bili na istoj. Nemoćna ja, nemoćni oni.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Onda je netko tiho, pomirljivim tonom rekao:

– Svima je bila online škola.

Potom smo malo šutjeli, a onda krenuli ispočetka. I tako svaki dan. I tako svaki mjesec. Prvog u mjesecu u informativku lijepimo tablicu s ispisanim danima i datumima u koju učenici svaki dan upisuju svoju izmjerenu temperaturu kod kuće. Naravno, dio djece to zaboravi svaki ili barem svaki drugi dan.

I onda ja kažem: „Tko nema temperaturu? Mislim, tko nema izmjerenu temperaturu? Nadam se da nitko nema temperauru.“

Beskrajni dani. Srećom, slijedi tjedan dana praznika koji se preklapaju sa sljedeća ključna dva tjedna i strožim mjerama koje stupaju na snagu. A bit će i kolača. Proteklih tjedana u učiteljskim grupama kolači su top tema. Ne bave se učitelji unapređivanjem svoga rada, stručnim usavršavanjem, najnovijim dostignućima nastave na daljinu, izborom udžbenika…. A ne…

Oni se nadmeću tko će bolje i slasnije kolače ispeći. A zašto? Na članak i izjavu ministra Fuchsa o tome kako dvije trećine županija prelazi na online nastavu jedna je roditeljica napisala da je to zato što ide Uskrs pa učitelji moraju peći kolače, a da bi u tome uspjeli, tjeraju jadnu djecu u online nastavu.

Kao učiteljica sam jako ponosna jer većina kolega, barem prema onome što sam vidjela, nije upala u klasičnu zamku objašnjavanja što, kako i koliko radimo, da je i nama samima online nastava teža nego djeci, već su na bačenu kost odgovorili – humorom.

Tako se razmjenjuju narudžbe za mađarice, juliške, bijele pite i princes krafne, snimaju videotutorijali o skandaloznim mafinima iz Lidla, objavljuju nazivi najnovijih stručnih skupova za učitelje mahom kulinarske tematike, najavljuje se novi oblik polaganja stručnog ispita – sudjelovanje u emisiji „Tri, dva, jedan – kuhaj!“, a osvanulo je i ime liječnika koji će pomoći učiteljima koji trpe PTSP od online nastave – dr. Oetker se zove.

Moji učenici i ja rastajemo se umorni.

Nisam sigurna hoće li kolači pomoći. Završili smo veliku cjelinu proučavanja Samobora i na kraju sam im dala da napišu onako iz srca i duše što je prema njihovu mišljenju najvažniji događaj vezan za prošlost, sadašnjost i budućnost Samobora.

Maks misli da je u prošlosti najvažnije što je Stari grad bio čitav, u sadašnjosti je Stari grad ruševina, a budućnost Samobora je Interspar. Nadam se da su im dobri kolači.

■  Piše: Marija Mapilele, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor ■