Opet ništa. Negativan sam. Ja stvarno želim biti pozitivan – čulo se sasvim jasno u Zoom pozivu unatoč komešanju zbog povratka sa stanke koju zovemo veliki odmor. Čulo se iako nas je u razgovoru tada, kao i uvijek kad imamo nastavu na daljinu, ukupno 27 (a samo sam ja punoljetna) i svi imamo uključene mikrofone i kamere. Kad netko kaže da želi biti pozitivan, to je uglavnom pozitivno i pohvalno. Lijepo je to. Biti pozitivan. No, ovdje dijete želi biti pozitivno na virus jer je shvatilo da će ga to izbaviti iz izolacije i vratiti školi i normalnom životu.

Pod malim odmorom mama me testirala i sad sam pod velikim odmorom vidio da sam opet negativan na koronu – razočarano je objasnio. Malim odmorom nazivamo stanku u Zoom pozivu od pet minuta koju najčešće uzmemo kad vidim da su učenici umorni, da im više ne ide, pa ih pošaljem da se prošetaju, popiju vode, čavrljaju sami bez mene u pozivu.

Nakon par minuta vratim se i idemo dalje.

Poziv ne prekidamo.

Onda opet nakon nekog vremena imamo odmor. Sad je to veliki odmor i traje desetak minuta.

Opet je zadatak da ustanu, hodaju, popiju vode… Ja uglavnom odem u kuhinju. Nekad se smijem, nekad plačem, nekad pospremim suđe. Ima dana kad mogu samo buljiti u zid. Želim biti pozitivan dan – bio je takav dan. U djetetovoj analogiji ništa nije sporno. Osim što je sve u vezi s time sporno. Iako sam znala da su datumi završetka izolacije i mogućeg povratka učenika u školu različiti, znala sam da je svaki dodatni dan izolacije previše za sve. Prvih desetak učenika na nastavu se moglo vratiti u utorak, onda dan po dan, dio po dio, pa negdje tijekom pet-šest dana svi.

Razum je rekao, ostani online jer nećeš moći raditi na dvije strane, a većina učenika ipak ostaje u izolaciji. Ostani zbog većine.

Srce je reklo, vrati se makar s tih deset, jer neki od njih nisu bili u školi uopće od početka drugog polugodišta, neki žive u takvim uvjetima da…

Ono što mene cijelo ovo vrijeme muči jest zašto zdrava djeca moraju biti zatvorena u kuće.

I ne mogu to prihvatiti, ni pojmiti.

A ne mogu ni promijeniti.

Pa sam mislila, ako se može vratiti deset učenika, pa neka se vrati njih deset.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

I tako smo se vratili. Ne deset, nego važnih jedanaest plus ja – dvanaest veličanstvenih.

Kad su sjeli u klupe, svatko sam, prvi put vidjela sam što zapravo znači dva metra razmaka.

A nedostajali su asistentica i 15 učenika.

Pa sad ja vas pitam, tko je tu lud – djeca nisu.

Plan je bio sljedeći: večer prije učenicima koji ostaju kod kuće na razrednu stranicu postavit ću videolekcije tema koje ćemo sljedećeg dana raditi.

Ujutro ću s učenicima koji su u razredu odraditi dio posla, a za to vrijeme oni koji su kod kuće imat će zadatak proučiti lekcije.

Onda ću ostatak razreda zvati na Zoom poziv.

Dok ja s ovima na Zoomu prođem sve što im nije jasno, objasnim, dok provježbamo, dogovorimo se oko zadaće, učenici u razredu radit će u tišini.

Nakon nekog vremena pozdravit ću ekipu sa Zooma i vratiti se djeci u razredu.

Plan je bio ambiciozan i pao je u vodu već prvog dana.

Čim sam uspostavila Zoom poziv, učenici iz razreda sjatili su se oko mene da vide ekipu koja je kod kuće.

Nije to bilo ni deranje, ni naguravanje.

Svi su već vrlo disciplinirani i iskusni u ovakvoj komunikaciji.

To je jednostavno bila spontana dječja želja da se vide, čuju, razgovaraju… jer oni su zajednica. Razredna zajednica. U kojoj se voli, svađa, ljuti, pada, diže, uči, raste…

Kad sam počela raditi s učenicima na Zoomu, ovi iz razreda bez pitanja su dovukli svoje stolce, bilježnice, knjige… do mog laptopa, začas su stvorili rutinu i neku novu, ne znam više koju po redu inačicu nastave na daljinu.

Imali smo i odmor – ja sam odjurila po kavu, djeca u razredu jela su školsku, a oni kod kuće kućnu užinu.

I sve je bilo dobro.

Ploča nam je malo zakazala – dosta je stara i nije se baš dobro vidjelo što na njoj pišemo. To smo riješili začas – školsku klupu s laptopom dovukli smo skroz do ploče, magnetima pričvrstili bijele papire preko cijele ploče i pisali markerima. Djevojčice su drugog dana donijele najnovije markere od kuće. Nisu se gotovo ništa vidjeli, ali bili su rozi.

I tako je prošao cijeli tjedan.

Znam da je sve to skupa gledano izvana možda izgledalo kao u crtiću, A je to, znam da postoje odlična digitalna rješenja, znam da sam mogla laptop spojiti na projektor, ali ovo su rješenja do kojih su došla djeca i htjela sam im pokazati da djeluju.

Od sljedećeg smo tjedna u punom sastavu.

Na testovima negativni, u glavi još pozitivni.

■  Piše: Marija Mapilele, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor ■