Borneo je treći najveći otok na svijetu (nakon Grenlanda i Nove Gvineje). Otok se nalazi u jugoistočnoj Aziji, uz ekvator. Rijetko je naseljen i poznat po prašumama prepunih divljih životinja, uključujući nekoliko primata i razne rijetke i ugrožene vrste. Otok ima velike špilje i rijeke. Na indonezijskom se izraz Kalimantan koristi za označavanje cijelog otoka Borneo. Inače, otok je podijeljen na tri dijela: malezijski dio, indonezijski dio te Brunej.

Let iz Kuala Lumpura odveo nas je do Sabaha, točnije u Sandakan, mjesto snažnog povijesnog odjeka. Posjet Memorijalnom parku u Sandakanu bio je emotivan. Na ovom se mjestu nekadašnjeg ratnog logora odvijala tragična priča o 2400 ratnih zarobljenika tijekom Drugog svjetskog rata.

Park služi kao podsjetnik na tešku prošlost i poštovanje prema onima koji su izgubili živote i često je prva točka posjeta turista kako bi bolje razumjeli ljude i kulturu grada.

Piše: Maja MAČINKO

Naša se avantura nastavila u tipičnoj britanskoj čajani gdje nas je dočekao prvi pljusak podsjećajući nas na činjenicu da Borneo ima 264 kišnih dana u godini. To objašnjava njegove bujne kišne šume i raznoliku vegetaciju.

Prvi je susret s džunglom bio nadrealan. Metalne šetnice visoko iznad tla i tornjevi za promatranje pružaju nezaboravan pogled na zalazak sunca i noćni život džungle, uključujući fascinantne crvene leteće vjeverice. Kad se smrači, one izlaze van i jedre zrakom preko 500 metara uz pratnju insekata koji u isto vrijeme sve glasnije pjevaju.

♦ SEPILOK – REHABILITACIJSKI CENTAR ZA ORANGUTANE ♦

Nastavljajući svoju avanturu na Borneu, smjestili smo se u Sepilok Nature Resortu, idiličnom mjestu skrivenom u visokom grmlju. Svojom blizinom šumi i mostićima iznad vode resort nudi jedinstven kontakt s prirodom. Jutro je u Sepiloku bilo posvećeno upoznavanju s orangutanima, simbolom nade i očuvanja. Centar za rehabilitaciju, osnovan kada je Sabah stekao neovisnost unutar Malezije, pruža utočište i obuku za mlade orangutane. Njihov je proces učenja i prilagodbe za život u divljini nešto o čemu naučite u ovom centru – od penjanja po drveću do izgradnje gnijezda. Također, vidjeli smo kako se mladunci hrane i uče važne lekcije o životu u džungli.

U kasnijim se fazama uče socijalizaciji i samostalnom životu u džungli te privikavanju na njezine klimatske uvjete: kako napraviti gnijezdo na drveću, privikavanje na kišu koju ne vole i od koje su bili zaštićeni u ranijoj dobi kako se ne bi razboljeli…

Ovo je iskustvo pružilo temeljit uvid u važnost očuvanja i zaštite ovih nevjerojatnih stvorenja. Kada je Sabah postao neovisna država u Maleziji 1963. godine, 43 četvorna kilometra zaštićenog zemljišta na rubu šumskog rezervata Kabili Sepilok pretvoreno je u mjesto za rehabilitaciju orangutana i tu se nalazi Centar za rehabilitaciju orangutana Sepilok. Danas oko 60 do 80 orangutana živi samostalno u rezervatu, a otprilike 25 orangutana bez roditelja smješteno je u vrtiće.

♦ SUNČANI MEDJEVEDI – NAJMANJI MEDVJEDI NA SVIJETU ♦

Nakon divnih trenutaka provedenih s orangutanima naša je sljedeća destinacija bila posjet Centru za spašene sunčane medvjede. Ovi nevjerojatno mali medvjedi suočavaju se s brojnim prijetnjama, uključujući gubitak staništa, krivolov i ilegalnu trgovinu.

Centar je osnovao dr. Wong Siew Te koji nas je upoznao s izazovima s kojima se susreće ova vrsta. Posebno upečatljiv trenutak bio je susret s Bornean Keeled Pit Viperom, otrovnicom koja se majestetično skrivala u krošnjama blizu vidikovca za medvjede.

♦ AVANTURE NA RIJECI KINABANGATAN ♦

Nakon susreta s divljim životinjama krenuli smo na nekoliko sati dug put autobusom prema rijeci Kinabangatan gdje smo planirali provesti noć istražujući rijeku i džunglu. Smještaj u drvenim kućicama duboko u kišnoj šumi, bez signala i interneta, okruženi prirodom – majmunima, gušterima, žabama.

Rijeka Kinabangatan, druga po veličini u Maleziji, otkrila nam je svoje čari dvjema vožnjama – jednom poslijepodnevnom, a drugom u ranim jutarnjim satima. Promatranje divljih životinja poput majmuna, ptica i krokodila bilo je nezaboravno iskustvo, posebice otkriće mladog krokodila na obali.

Noćno je istraživanje džungle bilo pravo avanturističko iskustvo neočekivanih susreta s pijavicama, pticama, žabama, šišmišima i sporim lorisima.

♦ RAFLEZIJA – NAJVEĆI CVIJET NA SVIJETU ♦

Jedno od najzanimljivijih otkrića na našem putovanju bio je susret s raflezijom, poznatom kao cvijet lešina. Ovaj nevjerojatan cvijet, koji može narasti i do metar u širinu, jedinstven je po tome što je parazit i nema klorofil. Masa mu može biti do 11 kilograma.

Cvjeta samo nekoliko dana u godini privlačeći muhe svojim specifičnim neugodnim mirisom. Nakon upoznavanja s ovim neobičnim cvijetom posjetili smo grad Ranau gdje smo istraživali lokalne tržnice i degustirali egzotično voće.

Završetak je ovog dijela avanture na Borneu obilježio rani jutarnji izlazak sunca u podnožju planine Kinabalu. Posjet nacionalnom parku i botaničkim vrtovima dao nam je uvid u raznolikost lokalnog biljnog i životinjskog svijeta. Dan odmora proveli smo na Sapi i Manukan otocima gdje smo se opustili kupanjem u kristalno čistim vodama. Ovi otoci, poznati po svojim prekrasnim plažama i bogatom morskom životu, idealno su mjesto za odmor od avantura u prirodi.

♦ FILIPINSKA TRŽNICA ♦

Noću je u Kota Kinabalu, filipinska tržnica, posebno živa. Ona je glavna turistička atrakcija u središnjem dijelu obale. Sastoji se od mokre tržnice, noćne tržnice, zanatskog kompleksa i sokolskog centra, najpopularnije je mjesto za plodove mora i suvenire u gradu kojim uglavnom upravljaju imigranti i lokalno stanovništvo podrijetlom s južnih filipinskih otoka.

Tijekom dana posjetitelji razgledavaju šarene rukotvorine, tradicionalne zalogaje, usoljenu ribu i bisere izvađene iz oceana Sabaha dok se noću krajolik pretvara u živahan restoran s hranom uz dim i mirise ribe, kozica, rakova, lignji i školjki koje se peku na drvenom ugljenu kreveta na radost stranih turista. Izabereš ribu, izvažu ju i pripreme svježu. Može li bolje od toga? 🙂

♦ MARI MARI SELO ♦

Posjetili smo i Mari Mari, etnokulturno selo, čiji je cilj da nove generacije nauče prikaz života najvećih plemena Sabah regije. U prikazu života Rungus plemena naučili smo kako su proizvodili med uz pomoć pčela iz porodice Kelutut koje nemaju žalac, ali u samoobrani znaju ugristi. Med je specifičnog okusa i ima ugodnu kiselkastu aromu limuna i naranče. U njihovoj smo longhouse naučili kako su uz pomoć uporabe raznih dijelova bambusa stvarali vatru trenjem. U tom je dobu to je bio posao žena – stvarati i održavati vatru. Žena se nije smjela udati dok to nije naučila.

Longhouse ili Rumah Panjang, stil je života i način gradnje zajedničke kuće karakteristične za plemena Bornea. Konstrukcija je kuće sagrađena uglavnom od drveta, a ostali su dijelovi od bambusa koji se trebaju mijenjati svakih šest mjeseci kako bi služili svojoj svrsi. Longhouse je podijeljen po pola uzduž kuće, na privatnu i zajedničku zonu.

U privatnom je dijelu longhouse podijeljen na više manjih privatnih jedinica (kao na današnje stanove) u kojima su obitelji spavale i gdje su imale privatnost koja izostaje u bučnom zajedničkom životu. U zajedničkom je dijelu živjelo i družilo se cijelo pleme. U longhouse je živjelo cijelo pleme, a pleme je znalo imati i na desetke obitelji. Živeći zajedno u  longhouseu, imali su danju i noću zaštitu od životinja iz džungle i drugih plemena koja su ih napadala.

♦ KUCHING, SARAWAK ♦

Novu smo godinu dočekali na plaži Tanjung Aru, u Kota Kinabalu, gledajući zadnji zalazak sunca u staroj godini, a zatim se ujutro zaputili u pokrajinu Sarawak.

Grad Kuching u prijevodu znači grad mačaka i od svih na otoku posebno nas je dojmio. Osjeti se mix kultura i vjera, a tolerancija prema svim ljudima jako je izražena. Ljudi ne skidaju osmijeh s lica. Gdje god smo šetali, izazvali smo pozornost postavši im atrakcija. Svi su nas veselo pozdravljali. Obišli smo sve kipove mačaka, kinesku četvrt, rijeku, posjetila sam plutajuću džamiju u kojoj mi je zaštitar odmah došao reći da smijem ući i pozvao me unutra, i još je zahvalio što imam svoju maramu. Djevojke unutra su mi se smješkale i znatiželjno mi mahale.

U kineskoj smo četvrti vidjeli najslađu policijsku postaju ispred koje je pregršt vaza i cvijeća, a ona je sva u plavome. Žare i ja smo popodne po običaju odradili neku svoju turu po sporednim ulicama, dočekali zalazak sunca na rijeci i pojeli odličnu večeru na jednom od štandova koji se otvaraju u popodnevnim satima. Palo je i tetoviranje ruku kanom. Na kraju smo naletjeli na neki lokalni market usred zgrada u stambenoj četvrti i popili piće s lokalnim dečkima koji su večerali prije izlaska van.

♦ IBAN PLEMENA ♦

Vrhunac je našeg putovanja bio posjet i spavanje u Iban plemenu. Na putu prema plemenu posjetili smo dvije tržnice u gradu: Serian i Pasar Harian Lachau. Kupili smo svinjske glave kao dar Ibanima, to je poslastica koju spremaju na vatri. Prema riječima lokalnog vodiča prepuna je kolagena i dobra za mozak i nešto je što se obvezno donosi kao dar.

Zloglasno je pleme lovaca na glave s Bornea sigurno poznato diljem svijeta, ali zahvaljujući udaljenoj prirodi njihovih šumskih domova, malo se zna o njima kao narodu.

Britanci, koji su došli u kontakt sa skupinama naroda Iban 40-ih godina 19. st., pogrešno su ih nazvali Sea Dayak jer su prije bili pirati i ribari. Također, bili su poznati kao najneustrašiviji lovci na glave na otoku Borneo.

Današnji Ibani više nisu lovci na glave, već su velikodušni, gostoljubivi i miroljubivi ljudi. Oni su najveća skupina naroda u Sarawaku i jedna su od glavnih skupina domorodačkog stanovništva u Bruneju. Skupine naroda pod klasterom Ibana, uz Ibane iz Sarawaka i Bruneja, uključuju: Balau, Remun i Sebuyau. Svi Ibani govore različitim jezicima koji su klasificirani kao podskupina u malajsko-dajačkoj obitelji jezika.

Kod njih smo proveli dva prekrasna dana i spavali u jednoj od longhouse kuća i velikoj obitelji. Dočekali su nas sa svojim čamcima na ušću rijeke Lemanak. Svaka je obitelj ukrcala dvoje ili troje gostiju kojih nemaju puno. Prošle su godine ugostili smo tri grupe, a nikada do sada nisu sreli nekoga iz Hrvatske. Čamcem upravljaju muž i žena zajedno, on pazi na motor, a ona zakreće veslo u plićim dijelovima i uranja štap u vodu kako bi provjeravala dubinu rijeke i pogurala čamac ako je potrebno. Nakon 30-ak minuta plovidbe rijekom stigli smo u njihov dio šume.

Poljoprivreda je glavno zanimanje zajednice Iban, ali to im nije dostatno pa moraju kupovati dodatnu hranu kako bi nadopunjavali ono što uzgajaju. Uzgajaju usjeve za prodaju: papriku, kaučuk, kakao, uljane palme i voće. Neki još uvijek love divlje životinje u džungli.

Tradicionalno je Iban lovio postavljajući zamke ili koristeći se puhalicama, ali danas mnogi treniraju lovačke pse da jure njihov plijen. Nas je dočekao čopor od pet pasa. Više se ne oslanjaju na resurse prašume da bi preživjeli. Mlađi Ibani sve više postaju kvalificirani profesionalci i migriraju u veća mjesta i gradove.

Ibani su tradicionalno živjeli u dugim kućama. Pojedini su napustili stil života u dugoj kući. Međutim, mnogi još uvijek održavaju veze s dugim kućama svojih predaka. Svako naselje ima dva važna dužnosnika: tuah burong (vjerski poglavar) – brine se za sve vjerske aktivnosti, a tuah rumah (poglavar sela), upravitelj je i čuvar ibanskog običajnog prava i arbitar u sukobima zajednice.

Međutim, Ibani su vrlo demokratski i egalitaran narod. Svi odrasli imaju pravo glasa o tome kako se zajednica vodi.

Kao i većina drugih etničkih skupina u Sarawaku Ibani su tradicionalno animisti. Mnogi se još uvijek čvrsto drže svojih tradicionalnih rituala i vjerovanja, od kojih su mnogi usko povezani sa sadnjom i žetvom riže. Uzgoj riže visoko je ritualizirana aktivnost i zapravo je potpun način života, a ne samo ekonomska potraga.

Gotovo su svi njihovi vjerski rituali povezani s osiguravanjem uspjeha usjeva. Ibani vjeruju da riža ima dušu. Na godišnjem se festivalu žetve riže mnogi Ibani okupljaju kako bi svjedočili ceremoniji smirivanja duha riže.

Dočekali su nas ceremonijom plesa i pozdravnim govorom poglavice. Nakon plesa i rituala te ispijanja rižinog vina, slijedila je razmjena darova. Djeci smo donijeli slatkiše. Nije bilo važno donijeti nešto posebno, bitno je donijeti jednak broj za sve kako u plemenu ne bi nastale razmirice. Žene su slatkiše dijelile ukrug na jednak broj i tek nakon što su sve točno razdijelile, djeca su pristupila hrani, došla se rukovati, zahvaliti svakome od nas te pojela dio hrane. Poglavica je dobio svinjsku glavu koju smo to jutro kupili na tržnici. Glavu će nam kasnije spremiti kao poslasticu i obrok.

Prije nego što je zapadni utjecaj doista počeo utjecati na njihov životni stil Ibani su bili poznati kao jedno od najstrašnijih i najuspješnijih zaraćenih plemena na tom području. Vjerovali su da moraju imati što više djece kako bi nastavili svoju krvnu lozu i pomogli u zaštiti sela nakon što postanu punoljetni. Što su više djece imali, to je njihova vojska bila veća; a što je njihova vojska bila veća, to su više mogli ići u pohode kako bi proširili svoje zemlje.

Nedavno je vlada tražila da uklone sve lubanje sa zidova, koje su stajale kao trofeji, i sada se nalaze na tavanu skriveni od očiju javnosti. Pokazali su nam svoje tri lubanje jedne obitelji s kojom su njihovi preci zaratili prije 100 godina (majka, otac i dijete). Na tavanu inače stoje stvari koje im ne trebaju često, već u posebnim prilikama ili za vrijeme žetve.

Spava se na podu, na madracima i ispod mreža za insekte. Nas 19, koji smo došli kao grupa, spavali smo u zajedničkom dijelu za druženje. U 22 sata gasi se struja (da, imaju struju) i zaključavaju sva vrata. Ta im je navika ostala od davnina kao zaštita od svega neželjenog iz šume. Unatoč par zabavnih situacija tu noć, kao ulazak pasa u kuću i jurnjava dok ih se nije izbacilo van, noć je protekla ugodno i nisam se dugo naspavala kao tamo.

Drugo su nas jutro nakon doručka odvezli na sprud na rijeci gdje su nas učili puhati strelice kojima su nekada ošamućivali protivnika otrovom, a zatim ga dokrajčili vrhom štapa. Štap je rađen od bambusa i sam proces ručnog dubljenja traje više od šest mjeseci. Dok smo se mi zabavljali gađanjem i posjetom poljima papra i riže, oni su u bambusu „kuhali” rižu i spremili ručak. Famoznu svinjsku glavu na vatri, rižu i voće.

Kao narod jako su me se dojmili, na licima im se vidi da su sretni i zadovoljni svojim životima. Djeca uživaju u pravim dječjim radostima. Mogu izabrati žele li se školovati i otići u gradove ili ostati živjeti jednostavnim životom. Imaju pravo izbora i nitko im ne zamjera ako odu ili se vrate u obitelj.