Zapamtit će svakako moji đaci sat hrvatskog jezika kad je u trenutku, dok smo čitali priču Mačka Keki Želimira Hercigonje, veličanstveno, bešumno u maniri kraljevske  ljubimice, potpuno svjesna trenutka, graciozna kao da je odrasla na daskama Hrvatskog narodnog kazališta djevojčici Kalisti u krilo ušetala, dobro nas sve pogledala i izmamila uzdah oduševljenja cijelog razreda – mačka Piksi.

Prava, pravcata. Glavom i šapom! Mi o mački, a mačka – hop u krilo. I sve bi to bilo divno i krasno, a ja bih se dičila kako je baš to odličan primjer zorne nastave, jer ne kaže se bez veze: Što čujem zaboravim. Što vidim zapamtim!, da sam imala ikakve veze s tim događajem.

Svakako podržavam i nastojim što češće organizirati zorno učenje, odnosno učenje u živoj stvarnosti – kao najučinkovitiji način učenja kod djece.

I da, stvarno bih htjela da djeca češće vide, na primjer – vjevericu jer je teško objasniti što to znači „kitnjast rep“, a umjesto rješavanja radne bilježnice puno mi je draže da im kroz ruke prođe pokoji grumen zemlje i da sami shvate koje tlo propušta, a koje zadržava vodu, što se otapa, što tone, a što pluta u vodi…

No, varate se ako mislite da sam dogovarala transport mačke, sakupljala suglasnosti, provjeravala je li tko alergičan, tražila suglasnost roditelja, dozvolu ravnateljice…Mačka nam je na sat ušetala sama od sebe.

Doduše, nije daleko putovala – iz dnevnog boravka došetala je do sobe i skočila djevojčici u krilo. A svemu tome putem Zooma svjedočili smo mi – od ponedjeljka samoizolirani razred.

Pa sam se ja, umjesto nastavom i životom kao takvim, bavila popunjavanjem epidemioloških upitnika za svakog zaraženog učenika posebno.

Kad je u školi bio, s kim je sjedio, s kim se družio tijekom odmora, tko sjedi ispred, iza, pored njega, tko je ulazio u razred, koliko je učenika u razredu, kolika je površina učionice, ide li učenik na izborne predmete i koje, tko mu predaje te predmete, jesu li nastavnici cijepljeni i kada su cijepljeni (jer ako jesu – ne moraju u samoizolaciju)?

Tko je od ostalih učenika bio na nastavi, a tko je bio odsutan taj dan, tko je prebolio koronu, tko misli da je prebolio koronu, čiji su roditelji potvrdili da je dijete preboljelo koronu, a tko ima potvrdu liječnika o tomu, tko je u već u samoizolaciji i do kada?

Otkazati terensku nastavu, otkazati školsku kuhinju, otkazati radionicu 3D printanja u gradskoj i medijske pismenosti u školskoj knjižnici,  javiti predmetnim učiteljima, dogovoriti transfer materijala, pripremiti planove rada za učenike, organizirati tko će i kada iz škole preuzeti radne bilježnice koje su ostale u učionici, a trebat će im sljedeća dva tjedna, provjeriti je li  mrežna razredna stranica još na svome mjestu, imaju li svi pristupne podatke, pripremiti materijale za učenike s posebnim programima, dogovoriti detalje s asistenticom, obavijestiti logopedicu i ravnateljicu…

Poslati sve liječnici, proslijediti njezino pismo i upute roditeljima, odgovarati na njihova pitanja o smislu i besmislu epidemioloških mjera.

• 

• 

• 

• 

• 

Ne zaboraviti disati, skuhati ručak i voljeti svoju obitelj. To je moja zorna stvarnost.

A nastava? Ne, nije nevažna.

Svaki dan u devet ujutro vidimo se na Zoom sastancima.

I tako sljedeća dva tjedna. Je li mi teško? Je. Ali je lakše kada vidim da se unatoč svemu djeca svako jutro prijavljuju u dogovoreno vrijeme na sastanak. Neki čupavi i pospani, neki umiveni k’o ružice, no svi se vesele jedni drugima i školi u papučama. A i pokoji mijau u pravom trenutku dobro dođe.

■  Piše: Marija Mapilele, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor ■