Sport i škola idu jedno uz drugo, rame uz rame. Moj sin voli hokej na ledu. Sve je počelo rolanjem, potom klizanjem koje je dovelo do hokeja. Svakodnevni treninzi, naporne utakmice, kondicija i odricanje, a uz sve to i školski program. Izbor mog djeteta bila je Sportska gimnazija. Bila sam u prvi tren malo zatečena razmišljajući hoće li dijete, koje ima diskalkuliju, biti u mogućnosti savladati gimnazijski program.

Pod diskalkulijom današnji stručnjaci podrazumijevaju skup specifičnih teškoća u učenju matematike/aritmetike i u obavljanju matematičkih/aritmetičkih zadataka.  Odstupanja su to koja osobi stvaraju ozbiljne teškoće u ovladavanju matematikom/aritmetikom bez obzira na dostatan stupanj intelektualnog razvoja, normalno funkcioniranje osjetila i optimalne uvjete redovitoga podučavanja.

Uz sva moja razmišljanja i promišljanja pobijedila je sinova ljubav prema hokeju. U razgovoru sa sportašima i roditeljima, čija se djeca intenzivno bave sportom, došla sam do informacija da Sportska gimnazija u svakom pogledu prati naše sportaše te im pruža priliku za iznimno dobro i kvalitetno školovanje.

Vidjela sam to kao skup sjajnih prilika, sin je upisao Sportsku gimnaziju i nastavio trenirati. U proljeće 2020. godine razvijala se situacija s pandemijom s kojom je započelo razdoblje zatvaranja, škole na daljinu, potresa – vrijeme velikih promjena i kušnji, strahova i zabrinutosti. Vrijeme i događaji za koje nitko nije bio pripremljen, osjećaj neizvjesnosti, nesigurnost i niz upitnika vezanih za budućnost.

U kojem smjeru dalje i kako? 

Koji su nam ciljevi?

Na prvoj se liniji našao zdravstveni sustav, a rame uz njega odgojno-obrazovni sustav. Oba su sustava doslovno preko noći morala prenijeti sve nas baš kao Noina arka i bez izuzetaka.

Nastavno na to, neizmjernu zahvalu upućujuemo svim profesoricama i profesorima Sportske gimnazije, koji su uključeni u školovanje mog sina, prije svega za toplinu i ljubav, za nesebičan trud i angažman.

Hvala vam, profesori!

Profesor Saša Ivanišević, razrednik, uvijek na raspolaganju, ništa mu ne može promaknuti, kao pravi pastir budno čuva svoje blago ne dozvoljavajući da itko odluta.

Hvala Pedagoginji na trudu i angažmanu u radu s mojim djetetom i s ostalom djecom koja su je trebala, kao i na podršci koju mi učestalo pruža kao roditelju.

Veliko hvala Ravnatelju koji teži koračati putem kvalitetne odgojno-obrazovne prakse u ovo turbulentno vrijeme stojeći uz sve svoje divne profesore i braneći dignitet struke.

Želim zahvaliti profesorici matematike Maji Ćurić koja je na samom početku školovanja uočila da moj sin ima poteškoća s brojevima i geometrijom te napravila prvi korak kad me pozvala me na individualan razgovor u školu.

Pamtim njezine riječi koje mi je tada izrekla: „Mi mu moramo pomoći, postavit ćemo realan cilj, a to je da položi B razinu mature, možda uspije i A.“

Glavom mi je prolazilo tisuću misli. Nitko me do sada nije pozvao na individualan razgovor da bi mi rekao da moramo zajedno raditi, imati cilj, pronaći pravi put jer će matura doći za četiri godine. Veseli me i daje mi nadu to što nisam sama, što postoji još netko komu je stalo do mog djeteta i tko mu želi pružiti pomoć i to dugoročno postavljenim ciljem.

Profesorice Ćurić, način kako Vi radite i pristupate, ja bih rekla da je to čista ljubav prema pozivu, ljubav prema djeci, koja je izvan granica obveznog, ono što ne piše u udžbenicima i priručnicima, a na primanjima je nevidljivo jer nije naplativo.

Tijekom drugog razreda u prosincu 2020. godine ista mi profesorica šalje poruku: „Danas mi je najljepši dan, Vaš je sin od 16 zadataka riješio 14 u testu iz matematike.“

Moj je sin usputno rekao: „Znaš, mama, matematika i nije baš teška, skroz mi je OK.“

Ne znam kakav je osjećaj kad dobijete na jackpotu, ali svoje osjećaje teško mi je prenijeti na papir pokušavajući ih opisati riječima.

Najprije vam reagiraju oči pretvarajući suze u slapove, srce brže kuca kao da ste otrčali maraton  života, usne se razvlače u osmijeh za koji niste ni znali da ga imate, toplina preplavi vaše tijelo od stopala do glave. Ovakve riječi i trenutci ostat će duboko u meni, neizbrisive za sjećanje.

Vjerujem da pozitivno iskustvo imaju i drugi roditelji u svim našim školama. Profesija odgajatelja i profesora nije laka jer svi oni uz obitelj predstavljaju temelj društva. Zajednički možemo ujediniti snagu, ljubav i vjeru u ljude te učiniti da naša djeca prvenstveno budu ljudi, a potom intelektualci.

Hvala i tehničkom osoblju, administraciji, domarima, kuharicama/kuharima, svima koji svakodnevno radeći vrijedno svoj posao brinu o našoj djeci.  Vi ste neizostavni dio odgojno-obrazovnog sustava i dio dječjih i naših života.

■ Piše: Sandra Zjačić-Ljubičić, mag.preasc.educ., odgajatelj savjetnik, diplomirani novinar ■