„Pa zašto onda jesu?“ pita se profesorica, autorica i savjetnica u obrazovanju Julie Mason.

Članak Schools Can’t Be the Only Safety Net for Our Communities objavljen je na obrazovnome portalu WeAreTeachers.

Već prve godine u nastavi brzo mi je postalo razvidno da u školu ne dolazim kako bih isključivo poučavala čitanje i pisanje. Svakoga jutra u torbu bih stavljala pregledane učeničke radove, a zatim bih dodala hranjive pločice sa sjemenkama, kapi protiv kašlja, papirnate rupčiće, gumice za kosu, poneki sok u tetrapaku pa i čiste suhe čarape, i još koješta.

Po profesiji sam učiteljica, no nebrojeno sam puta morala preuzeti ulogu za koju nisam službeno školovana: medicinske sestre i njegovateljice, roditelja ili savjetnice. Očajnički san željela pomoći svojim učenicima pa bih im kupila zimsku jaknu i ostajala nakon nastave kada sam znala da imaju učenje pod nadzorom.

Iako znam da sam činila sve što je u mojoj moći kako bih pomogla svojim učenicima, također znam da to nije bilo dovoljno. Škola ne može biti jedini njihov osigurač, a opet, za mnoge u našim sredinama, ona to jest.

Od učitelja tražimo previše te od njih očekujemo preuzimanje dodatnih uloga

Ne možemo od učitelja očekivati da budu opcija prve pomoći u slučajevima kada učenicima treba zadovoljiti osnovne potrebe, a opet, upravo to činimo. Tijekom nastavne godine učitelji s učenicima provode više vremena no njihove obitelji. Kada vidimo dijete koje se neprimjereno ponaša, tijekom nastave tone u san ili je toliko gladno da su mu oči pune suza, radimo sve što možemo kako bismo tom djetetu pomogli. Na prvome nam je mjestu izgraditi snažne odnose i razrednu zajednicu u kojoj će se učenici osjećati sigurno, uočeno i saslušano. Trošimo novac koji nemamo jer nam je stalo do naših učenika pa ako nećemo mi, tko će?

A opet, škole procjenjuju naš rad prema uspjesima na unificiranim ispitima i prema obrazovnim rezultatima. Velik broj učitelja napušta struku jer – ma koliko se trudili, ne mogu popraviti pokvaren sustav. Ne možemo svojim učenicima biti jedini osigurač. Takav neplaćen emocionalni napor dovodi nas u stanje iscrpljenosti, tjeskobe i preživljavanja u turobnoj borbi za skrb o samima sebi.

Pandemija je dodatno upozorila na nezamjenjivu ulogu škola: Ako se škole zatvore, naše se gospodarstvo i društvo raspadaju

Škole kao jedine mreže spasa – misao je koja nije nova, no pandemija nas je upozorila kako ne možemo zanemarivati činjenicu da su škole, pa i kada su bez odgovarajućih sredstava i osoblja, jedino uporište za mnoge obitelji i djecu, zajedno s bolnicama. U našoj zemlji [SAD-u, nap.] 22 milijuna djece ovisi o školama i njihovu posluživanju objeda po smanjenim cijenama. Savezna vlada na godinu izdvaja iz proračuna 19 milijarda američkih dolara kako bi subvencionirala obroke u školama.

Nacionalni program objeda u školi drugi je po redu najveći program za suzbijanje gladi nakon kupona za hranu. Zaposleni roditelji pouzdaju se u škole i školske autobuse imajući povjerenja da su njihova djeca na sigurnom i pod nadzorom svojih učitelja dok oni rade. Škola je jedino mjesto gdje više od milijun i pol učenika bez vlastita doma ima pristup zdravstvenoj skrbi.

Ne mislim da će se naše društvo promijeniti u tolikoj mjeri da će škole izgubiti ulogu primarne sigurnosne mreže. Nakon što je školama namijenjeno 129 milijarda američkih dolara radi suzbijanja posljedica pandemije, smatram da je potrebno poduzeti sljedeće korake kako bismo proširili i ojačali sigurnosnu mrežu unutar naših škola.

Evo koji su to koraci…

■ Na prvome mjestu mora biti duševno zdravlje i dobrobit naših učenika. Upotrijebite namijenjena sredstva kako biste zaposlili više medicinskih sestara, socijalnih radnika, psihijatara i psihologa, asistenata u nastavi i drugoga osoblja.

Učitelji preuzimaju sve te uloge, ne zato što im je to obveza, nego zato što nema nikoga drugoga da ih preuzme. Samo 40 % škola iz proračuna izdvaja za medicinsku sestru ili tehničara u nepotpunom radnom vremenu, a 25 % škola uopće nema medicinske sestre i tehničare, o čemu govori izvješće Nacionalne udruge medicinskih sestara i tehničara u školama.

Školama su potrebne osobe zaposlene na neodređeno vrijeme, u potpunoj satnici, medicinske i srodnih struka koje će skrbiti o tjelesnom i psihičkom zdravlju naših učenika. Uistinu je teško ostati u korak s djetetom koje pati od neliječene traume ili posttraumatskoga stanja. Ne možemo se pretvarati da se razdoblje pandemije nije dogodilo i da smo se odmah vratili u „normalno“. Naša su djeca proživjela mnogo toga i nakon njihova povratka u škole, s njima o svemu tome moramo razgovarati i dati im potporu. Samo kada zadovoljimo njihove osnovne potrebe, ima mjesta i za učenje.

■ Omogućite učiteljima stručna usavršavanja, sredstva i potporu koji su im potrebni kako bi mogli odgovoriti na zahtjeve mentalnoga zdravlja i dobrobiti svojih učenika te nemojte pritom od njih tražiti ugrožavanje vlastita zdravlja.

Svima nam je poznato da masku za kisik treba prvo staviti na svoje lice, no uistinu je teško skrbiti za sebe kada si postao sigurnosnom mrežom za stotine djece. To je stvarnost naših učitelja. Moramo na prvo mjesto staviti njihovo zdravlje.

Hajdemo skrb za psihičko zdravlje osloboditi predrasuda te našim učiteljima pružiti mogućnost besplatnoga savjetovanja i skrbi za duševno zdravlje. Učiteljima su potrebna znanja i vježbe kako dati potporu traumatiziranim učenicima. Takvi bi treninzi trebali postati uvijek dostupni, neprekidni, kako bi učitelji imali mogućnost kontinuirane potpore i pristupa izvorima znanja i dobre prakse.

■ Povećajte ulaganja u škole kako bi obrazovni okruzi mogli organizirati mentorski rad i  izvannastavne programe te obogatiti ljetne programe.

Mnogi su zabrinuti zbog gubitaka u učenju i znanju uzrokovanih zatvaranjem škola tijekom pandemije te učitelji osjećaju veliki pritisak i preuzimaju odgovornost da se to nadoknadi i popravi.

Ne možemo takvu odgovornost svaljivati na učitelje. Obrazovni okruzi mogli bi iskoristiti dio namijenjenih sredstava za zapošljavanje dodatnoga osoblja i za kreiranje programa koji će učenicima u poosobljenu pristupu pomoći u učenju i pružati daljnju potporu. To će ujedno značiti pomoć zaposlenim roditeljima kojima je nakon redovite nastave i tijekom ljetnih mjeseci potrebno sigurno mjesto za djecu.

• 

• 

• 

• 

Škole i učitelji dali su sve od sebe stvarajući sigurnosnu mrežu za obitelji i učenike. Od isporuke građe za učenje i hrane do parkiranja autobusa s internetskim signalom kako bi učenici mogli učiti na daljinu, škole su pokazale što mogu i kada su zatvorene.

No, jesu li na to bile obvezne?

Poučavanje je posao. Tražiti od učitelja da radi izvan onoga što mu je zadano ugovorom i preuzima uloge za koje nije ni školovan, ni zaposlen, nije u redu.

Smatram da možemo i moramo bolje od toga što smo i kako smo radili do sada.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ tekst je mjestimice (iznimno) prilagođen, a poveznica na izvornik nalazi se na kraju ove napomene■ Julie Mason – profesorica engleskoga jezika, jedna od urednica obrazovnoga portala WeAreTeachers, savjetnica u obrazovanju i autorica ■ SAD: WeAreTeachers – portal namijenjen obrazovnim temama ■ izvornik: www.weareteachers.com ■