„Uvježbani smo isporučivati raspjevane i rasplesane nastavne satove, no što će se dogoditi ako sat ponovno ogolimo?“ pita se učiteljica i mentorica Lauran Hampshire-Dell.

Tekst Jesu li najbolji učitelji oni s najmanje „štosova“? objavljen je na obrazovnome portalu TES.

Što dulje poučavam, to više vremena provodim misleći o Andrewu.

Andrew mi je predavao povijest na višoj razini i bio je profesor staroga kova u svim slojevima značenja toga izraza. Ne mogu zamisliti da bi nas pred ulazom u učionicu dočekao osobnim stiskom ruke upućenom svakom učeniku ili zagrljajem, a mogu zamisliti njegovo lice ispunjeno odbojnošću prema ideji da se služi radnim zidom ili pohvalnim naljepnicama.

Njegova je učionica bila čista i pregledna, njegovi flomasteri za bijelu ploču uvijek spremni, a ocjene i komentari jasni i precizni u tolikoj mjeri da ste mogli osjetiti trnce.

Andrew je bio jedan od najboljih učitelja koje sam ikad imala, a opet, sigurna sam da kada bi Andrew morao polagati svoj stručni ispit u 10-im godinama 21. stoljeća, ne bi ga položio.

U okviru unutarškolskih stručnih usavršavanja, ja bih bila Andrewova kolegica iz noćne more. Običavala sam se dičiti svojim lijepim i svjetlucavim prezentacijama s ekrana, radnim zidovima koje sam neprestano mijenjala, zadivljujućim vizualnim nastavnim izvorima, skupnim aktivnostima, diferenciranim sadržajima poučavanja, interaktivnom nastavom – popis onoga što sam promicala, a što se smatralo izvanrednim, bio je beskrajan.

Učenje i poučavanje: povratak na osnove

No skoknimo koju godinu unaprijed, i evo nas; danas je moja učionica izrazito andrewistična. Odana sam svojoj bijeloj ploči, moji najzastupljeniji izvori davno su prevladani – kopije romana, dramskih djela i pjesničkih antologija – i iz tjedna u tjedan provodim sate težeći potpunoj jednostavnosti i jasnoći u svemu što radim.

Naravno, znam da su takve strategije među onima kojima je potrebno vrijeme da se razviju.

Kako tvoje predmetno znanje i razumijevanje nastavnoga programa zahtijevaju razvitak, tako raste tvoja neovisnost o njima. Bilo kako bilo, istina je sljedeća: oboje, i prostor u kojem radim i moje poučavanje postali su potpuna suprotnost godinama u kojima sam se vodila informacijsko-komunikacijskom tehnologijom i ne mogu si pomoći nego razmišljati o okružjima koje sam nekoć stvarala – te se zgroziti nad vremenom koje sam uložila stvarajući ih.

I zatim se zapitam bi li ogoljivanje svega i vraćanje na stare pristupe poboljšalo učeničko iskustvo učenja.

Mnoga su moja razmišljanja pojačana radom sa znatno većim brojem učenika koji, iz raznoraznih razloga, ne mogu pratiti glavni tijek obrazovanja. Kako bih svoju ulogu ispunila kako treba, morala sam naučiti izostaviti opsežnije dijelove kako učenici ne bi postali preopterećeni.

To je pak značilo razmijeniti sve ono što mi je bilo osobito blisko prvih godina poučavanja te uspostaviti čist, neutralan prostor, u kojem je pribor uvijek nadomak ruke, sve je upotpunjeno jasnim uputama, s vrlo malo digitalnih sadržaja i pomagala, kao i  prenapučenih radnih listova.

Bliska suradnja s tim učenicima i njihovim učiteljima navela me je također na razmišljanje da glavna struja u obrazovanju može jako mnogo toga naučiti od sektora alternativnih usluga. Neprestance sam izložena podsjećanju da ne postoji jedan način rada s tim učenicima. No, ono što je potrebno da biste ostali postojani i u ravnoteži moćna je kombinacija prilagodljivosti, predvidljivosti i uvriježenosti.

Spremnost da napustiš svoje velike planove i posvetiš se onoliko sati koliko je to potrebno jednoj temi podsjetila me, također, na Andrewa (i njegovih nekoliko dugih tjedana u kojima nas je nastojao poučiti o ujedinjenju Italije jer nismo bili u stanju potpuno shvatiti činjenicu da Italija nije oduvijek bila… pa, Italija).

U uobičajenom glavnostrujaškom obrazovanju proletjela bih kroz taj sadržaj u 45 minuta i mjerila nastavni program u sitnim, prisilnim komadićima u trajanju od šest tjedana. Ali sporiji, temeljitiji ritam ne samo što smanjuje napetost, nego jača uključenost, motivaciju i pamćenje.

Što je ključno u učionici?

Shvaćanje što nam je sve potrebno od nastavnih sredstava i izvora poučavanja također je dobilo veću ulogu. Kada razmišljam o izvorima i sredstvima u ranome razdoblju svojega rada u nastavi, pitam se jesu li ona bila više za mene – ili za bio koga od onih koje sam nastojala impresionirati – negoli što su bila za moje učenike.

Moji ljupki slikokazi i radni materijali gotovo su potpuno nestali. Na njihovo mjesto zasjelo je moje pripovijedanje, razgovor i uprimjerivanje misli i odluka. To je spor proces, onaj koji podrazumijeva ulijevanje uz pomoć tinte za suho brisanje (ploče i krede). Ali spoznajući i osluškujući kako put i s trnjem i sa zvijezdama, bez uljepšavanja, znači toliko mnogo mojim učenicima, čudim se sama sebi kako se na takvu promjenu nisam odlučila i prije.

Rasprodala sam gotovo sve što sam cijenila u prvih nekoliko godina rada u učionici, i sada cijenim čiste, neutralne prostore, s priborom koji je pri ruci, sve upotpunjeno jasnim uputama i s vrlo malo digitalnoga unosa.

Ne obezvrjeđujem ulogu tehnologije, kao niti bilo koji drugi nastavni stil ili izvor jer vjerujem da svi oni mogu pronaći svoje mjesto i biti izvanredni.

No duboka ljubav koju učitelji imaju iz naizgled jednostavnih „lekcija uz kredu i ploču“ (a najbolje od njih često su poduprijete visokim očekivanjima kombiniranima s metakognicijom i strategijama samokontrole) te uključenost koju takve lekcije donose od učenika, djeluju sigurnim znakom da je moguće došlo vrijeme da dopustimo našim dominantnim praksama da nas napuste.

Kada razmišljam o tome kako bi nadzor nastavnoga sata danas prošao za mene, gotovo sam sigurna da ne bih dobila prolaznu ocjenu: nema pričvršćenih učeničkih postera u pastelnim bojama; nema obojenih, diferenciranih ulaznih i izlaznih kartica; nema zidova gusto ispunjenih krupno ispisanim rečenicama i riječima; i nema dražesnih, sekvenciranih slikokaza koje mogu isprintati za svoje promatrače.

Ali, znate što? Svake sam godine sve uvjerenija da je Andrew bio u pravu. Ono što je najvrjednije u prostoriji, to ste vi i vaši učenici.

A što je sa svim ostalim stvarima?

Rekla bih da je vrijeme da dožive unaprjeđenje.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ Lauran Hampshire-Dell, profesorica engleskoga jezika i mentorica, živi i radi u grofoviji  Surrey u jugoistočnoj Engleskoj ■ Ujedinjeno Kraljevstvo: TES – izvorno: The Times Educational Supplement – publikacija namijenjena obrazovnim temama, pokrenuta 1910. godine kao dodatak dnevnim novinama The Times, od 1914. izlazi kao zasebna tiskovina, a od 1997.godine dostupna i na internetu ■ izvornik: www.tes.com ■