Dalia KAGER, iznimno posvećena i uspješna učiteljica informatike u Osnovnoj školi Eugena Kvaternika u Velikoj Gorici, dobitnica je godišnje nagrade Ivan Filipović na području osnovnoškolskog odgoja i obrazovanja koju dodjeljuje Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Riječ je o zapaženoj mentorici i edukatorici, autorici popularnog priručnika Umjetna inteligencija – razvoj i primjena u izdanju Školske knjige, čija je karijera obilježena neprekidnim osobnim i profesionalnim razvojem te mnogobrojnim nagradama i priznanjima na nacionalnoj i međunarodnoj razini.

To uzbuđenje i taj ushit koje osjetim tijekom procesa vlastitog učenja nešto je što me prati odmalena, i to je zapravo moj perpetuum mobile, moja motivacija da to prenesem i u svoje učiteljsko ‘ja’. Kad se sve to što radim reflektira i na moje učenike, onda je taj krug zatvoren. Učiteljska profesija tada postaje poziv, a ne samo posao koji obavljam, ističe dobitnica godišnje nagrade Ivan Filipović.

Dalia Kager doprinosi popularizaciji STEM područja putem raznih projekata i suradnje s obrazovnim institucijama i organizacijama, omogućavajući učenicima i kolegama pristup suvremenim obrazovnim sadržajima i tehnologijama. Time izravno utječe na povećanje njihove digitalne pismenosti i tehnološku osviještenost. Ovakva inicijativa osobito je važna u današnjem tehnološki vođenom svijetu, gdje su sposobnost korištenja tehnologije i njezino razumijevanje, posebice umjetne inteligencije, uz naglasak na razvoj kritičkog mišljenja, ključni za osobni i profesionalni razvoj.

‘Da se deset puta rodim, deset puta bio bih učiteljem’, riječi su istaknutoga obrazovno-pedagoškog djelatnika Ivana Filipovića, čije ime nosi nagrada koja Vam je dodijeljena. Što Vama znači učiteljski posao? Što je u njemu tako posebno da iz profesije prerasta u poziv?

■ Svi oni koji svoj radni vijek provode u učionici, u školi, složit će se sa mnom da biti učiteljem danas  pred svakoga od nas postavlja mnoge, ponekad i vrlo teške izazove. No, s druge strane, biti učiteljem znači i steći mnoga divna iskustva. Meni osobno biti učiteljem je prilika da svakog dana ostanem učenik, da zadovoljim vlastitu znatiželju, da otkrivam novosti i stječem znanja koja mogu podijeliti sa svojim učenicima i kolegama. To uzbuđenje i ushit kojega osjetim tijekom procesa vlastitog učenja nešto je što me prati odmalena, i to je zapravo moj perpetuum mobile, moja motivacija da to prenesem i u svoje učiteljsko ja. Kad se sve to što radim reflektira i na moje učenike, onda je taj krug zatvoren. Učiteljska profesija tada postaje poziv, a ne samo posao koji obavljam.

U doba intenzivnih tehnoloških i drugih promjena koje se snažno odražavaju i na područje obrazovanja, koliko je za učitelje važno neprekidno profesionalno usavršavanje, u koje ulažete više od stotinu sati godišnje? 

■ Neizmjerno je važno. Svi smo toga svjesni, samo je vrlo često problem pronaći vrijeme koje ćemo žrtvovati u tu svrhu. Naravno, potrebno je koji put i samo malo volje. Sve se, kako ste i rekli, drastično brzo razvija i svakodnevno mijenja, pa se, kao jedino rješenje, nameće implementacija koncepta cjeloživotnog učenja i sposobnost prilagodbe na brze promjene, kako bismo odmah mogli odgovoriti na te potrebe i u učionici, ali i u svakodnevnom životu.

Svaka nagrada potvrdila mi je da trud i rad netko s viših instanci primjećuje i cijeni; nagrada Europske komisije bila je međunarodna potvrda da svaki učitelj koji predano radi može puno toga postići, kaže Dalia Kager, učiteljica kojoj su nagrade usputne stanice, ali ne i ciljevi.

Stekli ste mnogobrojne certifikate i znanja, pohađali nebrojene radionice i tečajeve na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Što biste izdvojili kao najdragocjenije edukacije i alate?

■ Na svakoj takvoj edukaciji moguće je steći spoznaje i uvide o mnogim modernim metodama i konceptima poučavanja, ali najvrjednije je umrežavanje s kolegama iz drugih zemalja i Hrvatske. Posebice ako su to edukacije koje se održavaju uživo na nekome fizičkome mjestu. Druženje s kolegama, razmjena iskustava, primjeri dobre prakse i kreativnosti najdragocjeniji su dio svakoga stručnog usavršavanja. Zna biti vrlo motivirajuće za moj vlastiti rad i angažman u učionici. A svakako je tu i povezivanje s kolegama radi suradnje na nekomu zajedničkom projektu. Alati dođu i prođu, prestanu biti besplatni ili se promijene uvjeti korištenja nauštrb korisnika, s time svi vodimo neprekidnu borbu i snalazimo se kako znamo i umijemo. Kakvi god i koji god alati bili, važno je kreativno se njima koristiti i poticati učenike da njihovim korištenjem sami budu stvaratelji digitalnih sadržaja, a ne samo njihovi konzumenti.

Rado dijelite znanja i iskustava s učenicima i kolegama iz zemlje i inozemstva, ali i s najširom javnošću putem videouputa za uporabu raznih digitalnih alata na svome YouTube kanalu. Što biste svima preporučili kao vještine, znanja i kompetencije koje treba prioritetno razvijati?

■ Svakako spremnost na učenje i sposobnost pronalaska točnih i vjerodostojnih izvora informacija i resursa za učenje. To je danas, u moru informacija i znanja dostupnih u virtualnom svijetu u kojemu provodimo mnogo svog vremena, neizmjerno važno.

Možete li izdvojiti nagrade koje Vam najviše znače? Među njima je, zasigurno, nagrada Europske komisije koju ste dobili za projekt Galileo XR?

■ Svaka nagrada koju sam dobila potvrdila mi je da trud i rad netko s viših instanci primjećuje i cijeni. Na nagrade gledam kao na usputne stanice koje mi govore da sam na dobrom putu kao profesionalac, a nikako ne kao na ciljeve zbog kojih sve to radim. Svaka je od njih posebna jer iza svake stoje lijepe aktivnosti s učenicima, kao i njihov uspjeh. Nagrada Europske komisije bila je međunarodna potvrda da svaki učitelj koji predano radi može puno toga postići. Stoga mi je neizmjerno drago i ponosna sam što su ti materijali za poučavanje napokon javno i besplatno dostupni za brojne učenike diljem EU škola. Djelatnici Glavne uprave za obrazovanje i kulturu pri Europskoj komisiji intenzivno rade na diseminaciji rezultata tog natječaja u kojem su, osim učitelja, sudjelovali i brojni vrhunski mladi znanstvenici i istraživači, sudionici Marie Skłodowska-Curie Actions referentnog programa Europske unije za doktorsko obrazovanje i postdoktorsko usavršavanje.

Spremnost na učenje i sposobnost pronalaska točnih i vjerodostojnih izvora informacija i resursa za učenje – to je danas, u moru informacija i znanja dostupnih u virtualnom svijetu u kojemu provodimo mnogo svog vremena, neizmjerno važno, napominje kolumnistica Modre laste i autorica popularnog priručnika Umjetna inteligencija u izdanju Školske knjige.

Promotorica ste znanosti i mentorica učenicima u različitim nacionalnim i međunarodnim, tehnološkim i znanstvenim projektima i natjecanjima, kao što su Croatian Makers robotička liga, MakeX, WER, Robocup, Škola budućnosti, Generacija NOW, ProMikro… Koji su vaši zajednički najveći uspjesi u tom kontekstu i što Vas najviše veseli u mentorskom radu?

■ Najveći uspjeh u svakoj aktivnosti koju ste nabrojili zasigurno nije mjesto na rang-isti koje su učenici, samostalno ili u timu, osvojili, već njihova odluka da se upuste u to iskustvo. Vrlo često ona bude donesena na moj poticaj, a put koji s učenicima prolazim kao mentor često bude i kvrgav, s brojnim izazovima i nevoljama na koje nailazimo prije nego stignemo do samog cilja. Od njih zahtijevam da budu samostalni i surađuju u timu, a ja služim kao podrška i koordinator te onaj tko stalno dosađuje s podsjetnicima na rokove.

Događa se i da nam tehnika otkaže poslušnost, da se ne uspijemo svi zajedno sastati i odraditi aktivnosti, da unutar tima ne vlada baš najbolja atmosfera i dinamika, pa to bude koji put i vrlo frustrirajuće za njih. Tako onda usput učimo i kako se nositi s emocijama i pronalazim načine kako ih ohrabriti da ne odustanu… no svakako je lijepo vidjeti njihovu sreću kad ostvare uspjeh, pa svi onda budemo zadovoljni i ponosni na odrađen posao.

Aktivni ste i u kreiranju udžbenika, priručnika i edukativnih (digitalnih i tiskanih) materijala, među kojima se izdvaja priručnik Umjetna inteligencija – razvoj i primjena u izdanju Školske knjige. Što svi trebamo znati o prednostima i manama suživota s umjetnom inteligencijom?

■ Kad god u posljednje vrijeme održim neko predavanje na temu umjetne inteligencije, uvijek kao papiga ponavljam da je ona samo alat, baš kao čekić ili dlijeto. Svaki alat koji čovjek uzme u ruke može se zlorabiti, nanijeti njime šteta, ali i stvoriti prekrasno remek-djelo ili neki uporabni predmet. Isto je i s umjetnom inteligencijom. Ona ima i svojih prednosti i nedostataka, koje najbolje možemo spoznati tako da ju rabimo, o njoj učimo i razmjenjujemo iskustva s drugima.

U čemu vidite prednost tiskanih medija u odnosu prema onima digitalnima i kako vrijednost pisane riječi približavate digitalnim urođenicima u svojoj kolumni o tehnologiji koju posljednjih nekoliko godina pišete u časopisu Modra lasta?

■ Pisana riječ temelj je svakog oblika pismenosti, pa tako i one digitalne. Brojna istraživanja, rezultati PISA testova iz 2022. godine, kao i svakodnevna svjedočanstva iz učionica, govore u prilog tome da djeca sve manje čitaju i da su njihove čitateljske kompetencije izrazito slabe. Kako žive i rastu s tehnologijom, nastojim im, s pomoću članaka u Modroj lasti, povezati i približiti i jedno i drugo. Tako zabavnim i poučnim temama iz digitalnog svijeta, koje uključuju i digitalne resurse do kojih čitatelji mogu doći očitavanjem kodova, zapravo nastojim promovirati pisanu riječ i potaknuti djecu na čitanje.

Svojim volonterskim angažmanom doprinosite razvoju zajednice, usmjeravajući se na edukaciju i socijalizaciju djece i mladih. Koje vrijednosti i vještine promičete s pomoću autorskih projekata i radionica kao što su Pokrenimo promjene, Daj 5 za bolje sutra bez nasilja i Aktivnost i COOLtura?

■ Od 2011. do 2018. godine bila sam aktivni član, volonter i stručni suradnik Udruge za sportske igre i kreativni razvoj mladih – Sportić, tamo sam napisala svoje prve projekte poput ovih koje spominjete i provela brojne radionice s djecom i mladima od 3 do 16 godina. Svaki od tih projekata imao je za cilj doprinijeti boljemu mentalnom zdravlju djece i mladih putem socijalizacije i brojnih aktivnosti iz raznih područja: STEM, sport, umjetnost… To su bila vrijedna iskustva koja sam ponijela sa sobom i u učionicu i u svoj daljnji rad.

Možete li spomenuti i vrijedne inicijative kojima potičete razvoj inkluzivnog društva i podižete svijest o važnosti jednakih mogućnosti za sve pojedince, bez obzira na njihove fizičke sposobnosti?

■ Tijekom svake školske godine u školi provodimo brojne aktivnosti i programe koji potiču inkluziju, a kao učiteljica informatike, svakog dana imam priliku iskoristiti tehnologiju u tu svrhu na redovnoj nastavi. Tako smo u vrijeme pandemije koronavirusa u učionici kroz inicijativu Europske komisije Science is Wonderful! virtualno ugostili brojne europske i svjetske znanstvenike i istraživače koji su nam govorili o svojim istraživanjima i svom radu. Često sudjelujemo i u međunarodnim eTwinning projektima te putem virtualnih sastanaka komuniciramo i surađujemo sa školama i učenicima iz drugih zemalja, a kao poseban primjer podizanja svijesti o važnosti jednakih mogućnosti za sve pojedince bez obzira na njihove fizičke sposobnosti istaknula bih gostovanje našega turopoljskog paraolimpijca Velimira Šandora, koji je svojim osobnim primjerom to i zorno pokazao mojim učenicima.

Svakako bih spomenula i međuškolsku suradnju s OŠ Pokupsko i udrugom Kupa – rijeka života kojom smo povezali učenike iz urbanog i ruralnog područja u učenju o primjeni tehnologije u održivu razvoju. Brojne su i suradnje koje ostvarujem s kolegama iz zbornice, uz podršku naše ravnateljice, ali i roditelja naših učenika, što je neizmjerno važno za uspjeh u ostvarivanju svih planiranih aktivnosti.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

•