U originalnom sam tekstu, kaže autorica, izv. prof. dr. sc. Andreja Bubić, voditeljica Centra za savjetovanje Filozofskog fakulteta u Splitu, napisala da djecu treba pokušati zaštititi –  ako je moguće maknuti ih s trusnoga područja (za mnoge to nije opcija; ali je, barem nekima, možda moguće otići na neki izlet na mjesto koje je sigurno i netrusno); a ako ne, onda smišljati i nuditi im što je moguće više načina da se osjete sigurnima.

Fizički je kontakt s djetetom tu bitan: zagrljaj, poljubac – to je onaj primarni ulaz za svakoga od nas, pogotovo djecu; njime se koristite. Osigurajte i određenu rutinu, ako ne možete zadržati onu staru, uspostavite novu; rutina i nerigidna struktura dat će djetetu osjećaj sigurnosti.

IGRA

Također, naglasila sam da se s djecom treba igrati.

Bitno je jer u igri:
■  djecu odmičete od konkretnih teških tema – nije loše malo se odmaknuti od svega
■  pružate im kanal kroz koji (crtanjem, plesom, smijehom) mogu otpustiti dio težine koju u sebi nose
■   normalizirate im situaciju, dajete osjećaj da je barem nešto u redu i da zasigurno toga može biti i bolje
■  ako se pridružite igri, osnažujete svoj odnos s njima
■  dajete djeci nešto lijepo… a to im ovih dana najviše treba!
I bez tragedije, igra je glavni jezik djeteta – svako dijete treba igru pa makar u blatu – znam da je tužno i potresno (nama odraslima možda i više nego djeci; ako im se „lijepo“ priđe, ona tu tugu i ne moraju doživjeti toliko snažno kao mi; pa generacije nas su stasale u blatu malo drugačije vrste, ali svejedno u blatu), ali nije presudno; djeca se znaju igrati i bez igračaka, samo im morate pružiti priliku da to i naprave pa se sjetiti pohvaliti ih kada se krenu igrati.
Ako su u blatu, nemojte ih sažalijevati, niti sebe okrivljavati jer nemaju Playstation: nemaju, ali tu pomoći u ovome trenutku nema. Predložite im neka grade neku kulu od kamenčića ako baš ne ide nikako drugačije… pa kad se malo stvari primire, doći će i barbi i Playstation i što god već požele.
Pustite suzu nad time, tužno je… ali koliko god može, potrudite se da igra ostane prostor sigurnosti, utjehe, veselja i ljudskoga kontakta.
Ako imate u sebi snage, poigrajte se malo s djecom; prepustite njima pritom glavnu riječ, ona to bolje znaju od vas.

Ovo je bitno iz sljedećih razloga:
■  igrajući se s njima, djeci dodatno normalizirate situaciju (poruka je: „Hmmm, ako se igramo, možda i nije tako strašno.“)
■   učvršćujete odnos s djetetom
■  a – ako ste dovoljno prisebni da zaista iskreno možete sudjelovati – igrajući se s njima,  pomažete i sebi (dr. Baby Shark i prijatelji mogu vam za neke boljke biti veći lijek od mnogo drugih koje u ljekarni i bolnici možete pronaći).
Ako nemate strpljenja ili kapaciteta, nemojte im kvariti zabavu, samo njima dopustite, a ako zaborave, podsjetite ih da ne zaborave na igru.
Ako imate kapaciteta za to, dopustite djetetu da vas razveseli i nasmije. Čak ako ovih dana i tugujete i u sebi oplakujete cijeli svemir, dopustite sebi da se na trenutak – vođeni djetetom – iskreno i nasmijete. To ne umanjuje vaš gubitak ni tugu, ne morate se zbog toga pred sobom sramiti. Nasmijati se večeras NE ZNAČI nepoštovanje prema tuzi i ne znači da ste zaboravili gubitak, možda i svoga pokojnoga nekog – ako to dopustite, time ćete samo sebi dati trenutak predaha i ljudskosti; ništa drugo; tuga je tu i, nažalost, neće tako lako, ni brzo nestati.

VIJESTI

Naglasila sam i koliko je iznimno bitno djecu štititi od potresnih snimaka i vijesti: to boli, to se osjeti, to je povreda. Nemojte dopustiti da nedovoljno senzibiliziran TV prilog povrijedi vašu djecu (a hoće; ako povrjeđuje mene, moje prijatelje i njihove roditelje, vjerujte mi – povrijedit će i druge, a pogotovo senzibilne „male spužve koje sve oko sebe upijaju“).

Maknite djecu od vijesti koje će ih povrijediti.

PRIČA I PRORADA

Spomenula sam i da trebate razgovarati s djecom: prilagodite pritom i količinu i ton razgovora bliskom vam djetetu. Ne morate sa svima dugo razgovarati, poštujte djecu koja inače teško riječima dijele svoje osjećaje (time takvoj djeci možete stvarati nelagodu), poštujte dijete koje samo kima glavom i govori „znam, znam“ (iako znate da zapravo ne zna). Nemojte im prilaziti svisoka, propovijedati i stalno se ponavljati… razgovor i objašnjenje su važni, ali su primjer i iskustvo znatno važniji.
Pitajte djecu kako su, ali ne uvijek direktno: ako je očigledno da nisu dobro, možete ih i povrijediti ispraznim retoričkim pitanjima. To je vrlo logično, tako je sa svima nama; kad smo stvarno loše, pogrešno intonirano pitanje Kako si? u nama može izazvati bijes, a ne osjećaj da netko brine o nama i da nas razumije – jer, očigledno, da nas iole razumije, ne bi postavljao glupa pitanja. U toj situaciji preformulirajte pitanje ili napravite nešto drugo: svako je dijete različito, u odabiru tog nečega drugog vodite se osjećajem koji ste stekli u dosadašnjem iskustvu s upravo tim djetetom i malo se dodatno informirajte brojnim tekstovima na internetu koji nude savjete na tu temu (nema veze ako ih već znate; nije loše još jednom pročitati jer ćete na taj način dobiti dodatni osjećaj sigurnosti da ste u pravu kad nešto radite ili ne radite).
Nije dobro djeci koja osjećaju i vide da je teško govoriti da „nije teško“ ili težinu ignorirati: time samo narušavate odnos koji s djetetom imate jer oni znaju da nije OK i šaljete mu poruku da možda s njim nešto nije u redu (jer je njemu teško, a drugima nije… dakle, bistro će dijete prebrzo, a prepogrešno zaključiti da je problem u njemu, a svi znamo da nije).
Guranje stvari pod tepih samo je poruka da se s vama o nekim temama ne smije govoriti… a to nije lijepa poruka (sad će možda i olakšati situaciju, ali to može imati nelijepe dugoročne posljedice – s djetetom želite ostati bliski i kad krene pubertet, nemojte ga prerano izgubiti).

BRIGA O TOME „ŠTO SE S NJIME/NJOME DOGAĐA“

Budite svjesni da će mnogo djece ovih dana možda imati i neke malo ili više zabrinjavajuće reakcije, recimo pomokriti se ondje gdje ne treba, imati napadaje bijesa ili raditi stvari koje su već prerasli. To je očekivano, to će se događati.
Kad se to dogodi: normalizirajte, dakle objasnite djetetu da je očekivano da se takvo što dogodi; da svi mi, kad nam je teško i kad nas je strah, znamo reagirati tako nekako čudno.
Dajte i primjer neke svoje čudnosti pa joj se malo i nasmijte. Nemojte se previše smijati i izrugivati njihovima, ali unesite dozu lakoće i normaliteta u cijelu situaciju. Iznimka ovom savjetu obitelji su u kojima roditelji/skrbnici i inače imaju takav odnos s djetetom, tada je humor i tu OK, pri čemu je važno ne zaboraviti glasnije se narugati sebi. Ako inače imate takav, lepršavi, odnos s djecom, nemojte odjednom naglo mijenjati ton i način komunikacije jer time samo šaljete poruku da nešto ozbiljno nije u redu – uozbiljite se ako procjenjujete da treba, ali nježno i polako – dijete pažljivo gleda što radite, ne šaljite signale da je panika.
Pazite na dijete, pratite sve te reakcije koje vas možda i plaše… ali nemojte u njima tražiti patologiju koje tamo vjerojatno nema.
Isti su kao i odrasli: u nenormalnim su situacijama svakakve reakcije kod svih očekivane. Zastanite na tren i pogledajte sebe kako funkcionirate, pogotovo ako ste i sami stradalnik. Ako se ponašate čudno, u redu je, rijetko tko može drugačije.
Ako niste na trusnome području, sjetite se malo korona-nestašice kvasca u travnju: i više nego tada, svi smo u ovom trenu malo ludi (svi barem pomalo, a o stradalnicima da i ne govorim) i to je u ovoj situaciji, nažalost, tako: očekivano i utoliko zapravo i nije ludo.
I dakako, postoje i oni koji se osjećaju potpuno u redu, pa se možda pitaju u čemu je problem – i to je u redu, lijepo je osjećati se dobro. Ako ste dobro, ostanite dobro. Poštujte, ako možete i podržite, one kojima dobro nije.

ŠTO MOŽETE NAPRAVITI  

Ono što možete napraviti jest sljedeće:
✿ Ako je moguće, pokušajte dijete maknuti malo, može i na dan-dva, od trešnje da osjeti sigurno tlo pod nogama. Nema veze ako se ne možete maknuti duže, sve će pomoći.
Mnogo se djece ovih dana pita hoće li trešnja ikada stati. Odmicanjem dva dana iz trusnoga područja, pokazat ćete im da je zbilja moguće da se tlo ne trese (znam da to znaju i da im to možete i reći, ali su možda zaboravili i riječi imaju manje snage od kreveta koji se ne ljulja). Podsjetite ih tada da se i u vašem domu prije nije treslo – time im pružate iskustva koje će im pomoći da i sami zaključe, a i vama lakše povjeruju kada kažete: „Hoće, ali ne sada“.
Bez obzira na to možete li to ili ne (ako ne možete, u redu je, mnogo ljudi ne može)…
✿ Kroz tom konkretnom djetetu primjeren kanal (nisu svi isti, nekima treba razgovor, drugima usputna poruka dok se dobacujete nogometnom loptom): pokažite da je normalno biti i potresen, i tužan, i ljut, i neprimjereno reagirati i svašta nešto drugo malo čudno i neobično…
A nakon toga, manje pričom, a najviše od svega PRIMJEROM pošaljite poruku: „Da, život ponekad jest težak (pritom odmah unježnite težinu, podsjetite ih da nije uvijek tako, sjetite se zajedno lijepih uspomena i vremena)… svima nam je katkad tako… svi mi, pa i veliki, katkad se „popiškimo na pod“… kad se to dogodi, kad nam je teško – tada podijelimo sebe s nekim; tražimo i primimo pomoć; pogledamo u sebe i tamo nađemo način kako sebi pomoći jer smo i prije neke teške stvari uspjeli riješiti; pomognemo nekom drugom pa skupa idemo dalje; ako ne znamo kako sebi pomoći pitamo nekoga tko zna, pa tako polako učimo i budemo bolje.“
Bez mnogo panike, bez mnogo drame, bez mnogo patetike, više primjerom nego predavanjem, poručite djetetu:
■  Život je katkad težak. Kad nam je teško, moramo biti jedni uz druge i tražiti načine da nam bude bolje, i međusobno jedni drugima pomagati.
■ ■   Ako i padnemo, dignut ćemo se. Idealno bi bilo da, ako baš ne moraju, ne svjedoče prevelikom padu… ali ako se to i dogodi, nije kraj svijeta: nemojte sebe okrivljavati ako se dogodi, NISTE KRIVI JER STE PALI, dijete može biti u redu i ako tomu svjedoči. Ako padnete pred djetetom, trudite se pred djetetom i ustati – to je ključno (i sebe nemojte okrivljavati jer ste pali; ovo je neljudska situacija, svi smo mi samo ljudi).
■ ■ ■  Neće odmah i sutra, ali jednoga dana hoće biti bolje – sjetite se, a zatim podsjetite i njih, da je dobro zaista nedavno i bilo (dajte im konkretan primjer, djeca vole konkretno, svi volimo konkretno), pa zajedno zaključite: ako je tome već tako – pa onda nema razloga da ne bude opet.
Preskočite isprazno bit će OK i ne ignorirajte činjenicu da ih je strah da možda neće. Dajte primjer, podsjetite i sebe i njih, da može i da je bilo dobro… i onda logički dopustite djetetu da ono bude prvo koje će reći „pa da, trebalo bi biti u redu; bit će OK, mama/tata/bako/barba, bilo je i bit će, skupa ćemo se truditi da bude“.
Nemojte propovijedati isprazne rečenice u koje ni sami ne vjerujete: tražite način da u sebi osjetite da može biti bolje, pa onda iz te pozicije zajedno s djetetom zaključite da „da, može i trebalo bi biti“.

KLJUČNO

Ključ je dati:
■   primjer kako se može
■   podsjetnik da smo mogli
■   iskustvo da se barem nešto zaista može – može biti i sitnica, od nje neka krene, dajte im komadić kontrole i osjećaj da se nešto može
■   zagrljaj, kontakt, zajedništvo… ne samo roditelj/skrbnik već i baka, djed (makar i telefonom ili videopozivom, trenutno ne ide drugačije), teta, barba, susjed, prijatelj, teta u vrtiću…
■   normalizaciju
■   potporu – najprije onu koju već imate, iskoristite snage koje imate, ne zaboravite aktivirati rezervne… pa tek onda, nježno i polako, potražiti novu, ako i kad zatreba, pazeći pritom gdje ćete, i na koji način, tu pomoć tražiti. Tražite ju, nije sramota, pomozite djetetu kako god možete – ali kad vanjsku pomoć tražite, pripazite da ne ide uz poruku „s tobom nešto nije u redu“.
Iskustvo, emocionalna bliskost, osjećaj da nismo sami, osjećaj da možemo, normalizacija: to su ključne stavke u današnjem i sljedećem i izasljedećem, pa onda i danima, tjednima i mjesecima koji dolaze.

I, NIŠTA MANJE BITNO

Cijelo vrijeme – gdje god možete, čak i kad je najteže, ne zaboravite vraćati fokus na SNAGU djeteta.
Pokazujte mu i podsjećajte ga u čemu je dobro, otvarajte priliku da pokaže to u čemu je dobro, pohvalite i zapazite sve lijepo što napravi.
Osnažujte dijete, osnažujte dijete, osnažujte dijete!!
To radite manje riječima, a više primjerom i iskustvom.
Na vama je da otvorite prostor i date priliku – većina djece će i sama tada znati napraviti ono što treba. Omogućite im da sami sebi pokažu da nešto, barem neku sitnicu, sami mogu napraviti; to je milijun puta snažnije od vaše rečenice: Možeš ti to.

I SAD JOŠ JEDNOM (jer je ponavljanje bitno, tako najbolje učimo)

✿ Zapazite, poštujte i ne ignorirajte ono što vama blisko dijete proživljava. Tražite kanal (njemu primjeren) kojim ćete do njega najlakše doprijeti i budite s njim. Time ćete pomoći djetetu i osnažiti svoj odnos s njim.
✿ Neprimjerene reakcije djeteta normalizirajte i proigrajte. Ne tražite u djetetu „patologiju“; ovo nije trenutak za to.
Ako imate dijete s teškoćama, ovih će mu dana trebati dodatna podrška – sustav podrške već ste izgradili, koristite se njime ako je dostupan; on je najbolji jer ga dijete već poznaje i ne treba ga dodatno podsjećati da je drugačije traženjem novoga doktora.
Ako dijete počne pokazivati reakcije s kojima se sami (i sustav podrške koji već imate, ne samo stručni) ne možete nositi – pomoć pokušajte potražiti na način da djetetu pritom ne pošaljete dodatnu poruku da „s njim nešto nije u redu“.
✿ Svoj odnos s djetetom nemojte narušiti guranjem njihove, vaše ili opće težine pod tepih jer djeca „nisu luda“, ona vide i osjete što se događa (to pokušajte vidjeti kao priliku da taj odnos itekako ojačate).
Beskrajno je važno da ovu tragediju proradite sa svojim djetetom. Da budete zajedno u njoj (sjetite se teških trenutaka koje ste prije prošli i vidite kakvi ste s ljudima koji su to prolazili s vama ili bili uz vas: težina vas je s nekim ljudima zauvijek povezala, isto u ovoj situaciji možete postići s bliskim vam djetetom, i ne samo njim).
Nije tragedija i ne mora završiti loše ako vaše dijete trenutno doživljava težinu. Žao mi je što je tome tako, ali jest… šteta koja je napravljena je tu, idemo prevenirati novu i sanirati postojeću.
„Zajedno proći“ pritom znači da trebate slušati i nježno s njime podijeliti i dio svojega iskustva – upravo time mu možete poslati poruku da je njegovo normalno i da je s njim sve u redu .
Pripazite pritom da djetetu ne dajete previše svoje težine.

Djeca su mala, ne mogu vas nositi na svojim ramenima – ona su sklona „preuzeti odgovornost“ (nažalost, i razviti osjećaj krivnje gdje ne treba) pa stoga pazite da ne dobiju poruku da su oni odgovorni za vas. Podijelite komadić ranjenoga dijela sebe, ali na nježan i nepreplavljujući način, pazeći pritom (koliko možete, jer možda i ne možete) da to bude onaj dio koji dijete može podnijeti; onaj dio koji će njemu pomoći da sebi pomogne; onaj dio koji će vaš odnos učvrstiti.
Svakako dijete zamolite za pomoć u malim stvarima (najbolje one koje imate pod kontrolom i zapravo biste i sami mogli napraviti) – tako im dajete priliku da zablistaju, da osjete koliko su važni i snažni, da vide da su korisni i da mogu.
Onoliko koliko možete, štitite ih od najgoreg – podršku za taj dio svoje težine potražite negdje drugdje.
Ako ne možete, ni to nije smak svijeta – ako se dogodi da pred djetetom i padnete, samo je važno da se nakon toga pred njim krenete boriti i truditi stati na svoje noge. Pritom nije čak presudno ni da u tome uspijete: ovo je neljudska situacija, bit će ljudi koji možda neće tako brzo stati na noge. I u najgorem slučaju da se takav scenarij dogodi i dijete mu svjedoči, i tad je važno (tad možda najvažnije) da barem pokušate i – kad se već dogodilo da je dijete vidjelo pad, dajte mu priliku da svjedoči barem pokušaju dizanja.
U zemlji ima trenutno mnogo stradalnika, najrazličitijih vrsta. Nemoguće je dati jedan jedinstven savjet u ovom kontekstu: jedino što vrijedi za sve jest da pokušaju, koliko god mogu, djetetu NE slati poruku bespomoćnosti, već ga svojim primjerom učiti da se bori, traži, diže.
Uspjeli mi u tome ili ne (nadam se da svi hoćemo), pokažimo djeci da je bitno truditi se. Uspjela naša generacija ili ne, pomozimo njihovoj da uspije.
✿ Snage svog djeteta što više gurajte u prvi plan, ojačat ćete time njega kao malog čovjekića, a to može pomoći da se i ove neprimjerene reakcije koje sada pokazuje polako po putu i same od sebe pogube.
✿ Igrajte se s djetetom – to sam naglasila i još jednom prenaglašavam.
✿ Skrbite o sebi jer o djetetu teško kvalitetno može skrbiti netko tko sam nije dobro ili barem dovoljno dobro.
✿ Ako trebate pomoć, potražite je.
Na internetu i uživo ima savjeta sjajnih stručnjaka, i psihologa, i rehabilitatora, i pedagoga, i socijalnih radnika… krasnih ljudi i savjeta ima i mogu biti dostupni velikoj većini vas.
Ako ne znate sami, potražite pomoć i polako učite. Nije problem ako dijete i vidi vaše nesnalaženje – sve je to u redu, samo neka zadnja poruka (ona koja će im ostati za dalje) bude ta da se, kad ne znamo sami, pomoć može naći i da se onaj koji je pao, može i hoće dignuti.
I za kraj, ne zaboravite da psihološka potpora ne dolazi samo od roditelja i pomagačkih struka: mnogo toga može dati i teta, ujak, susjed, barba, prijatelj, odgajatelj u vrtiću… sve su to kanali psihološke podrške koja vašem djetetu treba.
Slično kao i solidarnost cijele Hrvatske u kontekstu Pokuplja, Zagreba i okolice: ne treba stradalnicima roditelj/skrbnik, psiholog ili Vlada da znaju da nisu sami. Čak ako katkad u nekom koraku i pogriješe – srce HGSS-a, Torcide, Armade, Bad Blue Boysa i tisuća drugih, tu su poruku već poslali i mimo nadležnih; rade i oni, ali i svi mi (no-name mali ljudi) pomažemo na način na koji možemo i znamo.
Pokušaj i glas svakoga od nas podrška je stradalnicima i to ne samo materijalna, već i psihološka.

Vaša djeca, bez obzira gdje i kakva bila, već na raspolaganju imaju mrežu koja može podržati i vas i njih: iskoristite najprije nju, a onda (ako i kad zatreba) tražite dalje.

Sretno!

Od srca vam svima – i vama koji čitate i djeci o kojoj skrbite ili ih volite – mnogo sreće, zdravlja i dječjeg (pa čak ako s njim dođe i pokoja suza) duha. Onima koji imaju taj luksuz da ga ovih dana mogu sebi priuštiti (a mnogi, nažalost, nemaju) – onima koji luksuz imaju, želim dakako i što više veselja!

Piše: izv. prof. dr. sc. Andreja Bubić, voditeljica Centra za savjetovanje Filozofskog fakulteta u Splitu ■ Izvor: Facebook ■  Fotografije: Shutterstock ■